Emino srce http://eminosrce.blog.hr

petak, 27.01.2012.

gabriela

srijeda, 25.01.2012.

Bože, bojim se....

Bože moj....Pisala sam ti ovdje, pisala i prestajala. I opet nastavljala. A onda sam prestala. Bojim se svoje nedostojnosti da ti pišem, a opet, kažem sebi; Pričest primaš, zar si nje dostojna, a pisati se ne usudiš...
Ne znam...Imam potrebu pisati...a zašto to činiti pred drugima pitam se. Zašto ne bih otvorila bilježnicu i pisala ti u skrovitosti?
Sjećam se, imala sam poticaja dok sam ovdje boravila više...Znam i da je bilo duša kojima je pomagalo ono što bi pročitali, zbog prepoznavanja prolaženja sličnim putem.
Zbunjena sam. Kroz glavu mi prolaze rečenice nekih ljudi o blogu kao mjestu na kojemu raste oholost, jer se govori o sebi....Sjećam se rečenica; piši u svojoj sobi, Bogu se ne govori javno...
Ne znam otkuda ta potreba da ti pišem ovdje, a zaista mi nije do pohvala ni do pokuda, do ničeg mi nije...Nekako sam već podosta cijepljena od svega toga nakon godina pisanja na blogu. Dobro znam da sam samo ono što pred tobom jesam, i da me ni za nijansu drukčijom neće učiniti mišljenje ljudi.

Danas ti pišem opet, jer se bojim.
Moja kćer ovih dana donijet će dijete na svijet. Ti to znaš. Ti si dao život tom djetešcu, tvojom voljom to malo srce kuca pod srcem svoje mame.
Bojim se. Polako me hvata strah. Već me lovio, a onda me puštao, zahvaljujuć Tebi...Ti si mi davao snagu.
Bojim se boli koju moja kćer mora proći.
U tvoje ruke Gospodine stavljam sve što će biti.
U vlastitom životu iskusila sam mnoge tvoje milosti. Bio si uz mene dok sam rađala treće dijete, malu Mariju. Dao si da rodim lako unatoč komplikacijama. Nisam se tada bojala. Imala sam veliko pouzdanje u tebe. Bilo je lakše prolaziti bol nego gledati svoje dijete u bolima.
Bože moj, Bože moj...pogledaj na njih....na moju kćer i njezinu malu bebu. Budi tu...budi s njima...budi s nama. Meni daj da budem ono što trebam biti za njih...

Pomisao na taj novi život tako me veseli. Još ne mogu vjerovati da se sve tako brzo događa....i da ću ja zaista tako rano postati baka jednom malom djetetu. Ne mogu pratiti svoj život, koliko je pun mijena. Nemam kad shvatiti sve, povezati.

Znaš, čini mi se da i ono malo što sam znala pisati ( ili bar mislim da mi je išlo), čini mi se da toga više nema. Ali, nekako, nije mi važno...Čini mi se da sam slobodnija baš time što me nije briga.
Pišem jer mi to treba, pišem, iako na blogu, TEBI.

I znaš, volim te. Možda ne znam slijediti put kojim si me poveo baš kako bi trebalo, možda se često gubim, padam, ma ni ne znam gdje sam...ali volim te. I želim da te moja djeca i ovo novo dijete kojem sam baka, želim da te oni vole onako kako ja nisam znala, a htjela sam....svime, čitavim svojim bićem...

Još težim da te ljubim savršeno...čuvaj tu moju želju da mi ne ugasne.

Ja sam baka ali i tvoje djetešce i još mi je rasti....jos mi je jako puno rasti...

srijeda, 18.01.2012.

Zemljo moja, želim ti da imaš slobodu

Misleći o referendumu, sjetila sam se ove pjesme iz 2009. godine:

Zemljo moja

Zemljo moja
Sakriše te, zatvoriše u tamnice,
glas ti ušutkaše silom.
Tjeraše te da pjevaš njhove pjesme
da ti ubiju dušu, da zaboraviš tko si.
Izguraše te iz udžbenika,
da izbrišu svaki trag na tebe
generacijama koje dolaze.

Zemljo moja
Skidaše ti križeve oko vrata,
zabraniše ti pjesme domoljubne.
Proglasiše neprijateljima one
koji ljube Boga i tebe.
Kupiše koje su mogli,
koji te zatajiše,
na lokotima tamnica
njihova je ruka.

Zemljo moja
neušutkana, neslomljena,
pod pepelom tinjao je žar
onih koji ljubljaše vjeru i tebe,
onih koji pjevaše kad se nije smjelo,
onih koji te rodiše u krvi svoje djece,
svojih tek izniklih jablanova
kad dođe vrijeme da se iznova rodiš.

Zemljo moja
Svijet promatraše tvoje rane
dok su starci i djeca
s vrećicom starih fotografija
i nešto obiteljskih uspomena
gladni, suzni hodali,
a za njima se rušili gradovi i sela...

Ali dođe dan tvoje slobode!
Na krvi i vjeri nikla si,
zagrljena krunicom i pjesmom
blagoslovljena, na muci izrasla,
na idealima, na krvi braniteljskoj
Velika i sveta.

Zemljo moja
Sačuvaj svoje ideale,
ne daj svoje mrtve zaboravu.
Ne daj se porobiti zlatom ni sjajem,
svijet koji te želi dušu nema,
svijet je to crvenih tepiha,
svijet koji ubija hrvatsku riječ.

Zemljo moja,
Za tebe molim,
za čovjeka tvoga, za brata
koji ljubavlju može oduzeti
pištolj iz ruke branitelja
što izgubljen je u svijetu reklama i laži.
Ne daj svoje junake, svoj ponos i slavu!
Ne daj ih zaboravu!

petak, 30.12.2011.

Otvorite vrata Isusu Kristu

Žena je krenula na svetu Misu, blagdan je Svete obitelji. Osjetila je dan prije na vlastitoj koži što je napast i od koga je. Nije ni razumjela jučer (nije se sjetila koji je danas dan) zbog čega osjeća toliku napetost između sebe i muža. Smetala ju je nestrpljivost, i njezina i njegova, koja se kroz čitav dan osjećala u njihovu odnosu. Legla je ljutita. Molitva krunice s kćerkom obrisala joj je suze i umirila dušu. Krunica na koju se ne bi ni odlučila (kad je ljutita ni ne sjeti se molitve), da joj nije malena kćerka rekla; Mama, obećale smo jučer da ćemo moliti večeras krunicu.

Jutros žena shvati koji je dan, i razumije jučerašnji nemir. Razumije da on dolazi od protivnika obitelji, đavla, onoga čije postojanje ostade skrito mnogim obiteljima, pa čak ni ona, koja je spoznala,vrlo često ga ne prepoznaje.
Jutros se zaputila na svetu Misu, predati svoje nemire Gospodinu, i priljubiti sebe i svoju obitelj uz srce Marijino, Josipovo i Isusovo. Predati srca svojih srcima njihovim, kako bi se utoplila na vatri istinske ljubavi, i kako bi nešto od te ljubavi upila te donijela doma, svojima.

Dan je bio čudan. Mistično svjetlo skrivenog sunca obojalo je jedan djelić tmurnog neba. No, kad je izišla na ulicu, svjetla nije bilo. Oblaci sve prekriše. Kiša je rosila, ali ona se nije imala vremena vraćati po kišobran. Hitala je. Željno.

Našla se pred raskrižjem glavne ceste. To je široka cesta, tako da kad prijeđe jedan dio morat će zastati, obično se promijeni boja semafora iz zelene u crvenu, a automobili odmah krenu brzo i više nema vremena. Opasna je to cesta.
Ususret išla joj je žena s djetetom u kolicima. U njezinu pokretu vidjela je nešto neobično. Kao da je žena pala pa se nekako teturavo kretala. Namještala je dijete u kolicima baš posred semafora.
Mimoišle su se, no pogled joj se vrati na ženu s kolicima koja nije nastavila hod, nego se pridržavala za glavu. Što učiniti? Je li joj loše? Ako se vrati, neće stići na Misu, a tako joj je važno. Gledala je i brzo mislila. A što ako ovoj ženi nije dobro, a ode na Misu? Kakva je to tada Misa? I čemu?
U tom razmišljanju ugleda neku staricu.. Starica je vidjela da nešto nije u redu i zastala da upita. I ova koja je razmišljala prestade misliti i vrati se.
Pita jel sve u redu, žena kaže da je pala, da se udarila u desnu stranu lica. Dok je govorila, samo se odjednom srušila u nesvjest.
Brzo se radilo dalje. Brzo se zvalo hitnu pomoć.
Žena je ostala bez svete Mise. Sva se tresla. Osjećala je slabost u nogama. Nije znala kud hoda.
Ovaj put je dobro odabrala. Tko zna koliko puta nije...
Vjeruje, da joj je Gospodin šapnuo; Hej, i tu sam...tu gdje me vidiš tu zastani..i tu me primi. Ovaj put ne u Hostiji, ali u čovjeku kojeg nećeš mimoići..
Prepoznaj me....

Nazvala je muža, ispričala mu događaj, i šapnula tiho; Danas je blagdan Svete Obitelji. Znala je da će i on povezati jučerašnji nemir sa onim zlim koji mrzi obitelj i sve čini da joj naudi. Znala je da će mu se vratiti mir.


Jučer baš žena je otvorila knjigu koja govori o pobožnosti prema presvetoj djevici Mariji. Vidjela je sliku gdje Sveti Ljudevit Montfortski unosi siromaha i govori; Otvorite vrata Isusu Kristu.

Bez toga nema vjere. Bez toga pobožnost je uzaludna, bez temelja, svrha sama sebi, ili možda pokušaj da se zasluži nebo. Savršeno kajanje je kad se kajemo ne zbog straha za vlastitu dušu, nego iz boli što smo uvrijedili Boga. Savršena ljubav je ne kad činimo kako bismo spasili sebe, nego jer ljubimo Boga.
Bože, daj nam svima te žive i prave ljubavi. Bože, pomogni nam da te prepoznamo i da te ljubimo. Mišlju. Riječju. Dušom i srcem. Djelima. Amen.

srijeda, 28.12.2011.

Posljednji intervju: " Imam potrebu svjedočiti o Bogu jer sam duboko u sebi osjetio njegovu snagu"

Prije godinu dana sve je bilo kao i inače. Ante Čedo Martinić za sobom je imao karijeru koja je naglo krenula uzbrdo. Glumio je u svim važnijim serijama. A u tim se serijama napokon moglo i sasvim dobro zaraditi. Smiješili su se novi projekti kao što je uloga Anića u “Ruži vjetrova” i bankara Bilića u “Lozi”. Jedino ga je mučio želudac, mislio je – tegobe što ih izaziva heliko bakterija.

A onda je, na Badnjak 2010., Ante Čedo Martinić doznao da boluje od karcinoma. Od toga dana, uz pomoć supruge Zrinke, zdravstvene djelatnice, prijatelja i poznanika traje njegova žestoka borba za ozdravljenje. Iako su liječničke prognoze od samog početka bile neugodne, Martinić je odlučno, hrabro i ustrajno krenuo u bitku za život. Danas, nakon deset mjeseci liječenja, poklonio je svoje povjerenje Globusu i ispričao kako se osjeća.

Iako mu se tijelo umorilo, on i dalje svakoga dana aktivno obavlja svoju dužnost ravnatelja Drame splitskog HNK, druži se s prijateljima, snima za tv-seriju, razmišlja o repertoaru. Krajem ljeta sa žarom u očima pričao je o postavljanju drame Edwarda Albeeja “Tko se boji Virginie Woolf”, rekavši tada: “Baš bih s guštom to odigrao, to bi bilo baš nešto za mene.” Ovog ljeta odradio je i svoju redovitu gažu Cara Dioklecijana kad se već vidno omršavio i iscrpljen provezao carskom kočijom središtem Splita. Napravio je to ne samo zbog honorara nego i kao poruku: “Bolest je dio života. Tu sam, radim, to što sam bolestan, ne znači da ću sjesti i čekati da smrt dođe po mene.”

Zašto ste pristali na ovaj intervju?

- Pristao sam jer sam odlučio govoriti kako mi vjera u svoj ovoj muci daje snagu. Htio sam svjedočiti postojanje živog Boga. Imao sam tu unutarnju potrebu jer mislim da bih teško izdržavao ovo vrijeme bolesti da nije duboke vjere u meni.

Je li vjera “posljednji lijek”?

- Ja sam vjernik otkad znam za sebe, tako sam odgojen, u duhu rimokatoličke vjere. Moj otac je aktivno bio prisutan u Crkvi, ne samo kao vjernik već i kao pjevač u crkvenom zboru. Ja sam bio ministrant. Dakle, bolest me još više približila Bogu, sada sam mnogo više i duže u molitvi nego prije. Meni nije trebala bolest da bih spoznao Boga, to apsolutno ne. No sigurno je da me bolest mnogo više uputila na taj osjećaj tko smo i što smo.

Mislite da bi vaše ozdravljenje bilo čudo?

- Mislim da bi.

U ovom trenutku vi više nemate kontakata s liječnicima?

- Medicina je digla ruke od mene, a radi se o teškoj opakoj bolesti. To je situacija u kojoj stvarno vidiš koliko je medicina daleko od rješenja. Pa i silna alternativa kojoj sam izložen, s lijeve i s desne strane. Čini ovo, čini ono. Uočljiva je silna ljudska nemoć u rješavanju toga problema. Jer kad oficijelna medicina ni čovjek ne mogu učiniti ništa, što drugo nego prepustiti se Bogu. Uzdam se u Božju providnost. Zato bi moje izlječenje bilo ništa drugo do Božje čudo.

Jeste li se razočarali u liječnike? Naime, vama je rečeno da više ne dolazite u bolnicu, na liječenje, jer vam više ne mogu pomoći?

- Mene to jest razočaralo, ali kako sam od malena naučen na surov i težak život, na borbu kroz život, onda me to nije toliko pogodilo. Mislim da je to netaktično, previše malodušno. Trebalo bi pacijentu dati neku nadu, da se učini još nešto, da se proba još nešto… Mnogi su, evo, moja braća, ostali šokirani i s brojnim pitanjima – “Kako to, pa mora se krenuti s nečim dalje, mora postojati nastavak, neki slijed”. No, ja sam taj nastavak koji ne slijedi prihvatio normalno jer sam shvatio da oni nastavka nemaju. To je tako kako jest, vrlo surovo, i treba se suočiti s tom životnom realnošću. Liječnici ne mogu učiniti ništa. E sad, sve je uvijek u načinu kako se to priopći. To je možda moglo biti malo drugačije. Eto.

Koristili ste brojne alternativne metode, biste li ih preporučili? Vaše iskustvo je dragocjeno jer bolestan se čovjek nađe u vrtlogu savjeta čija je primjena i vrlo skupa.

- To je takvo bombardiranje informacijama od kojega čovjeka zaboli glava. To je tolika količina da čovjek, ako nije pribran, može izludjeti. Sve što su rekli prijatelji, dakle rekli su laički, sve je to u dobroj namjeri.

Znam što su multinacionalne kompanije i korporacije i znam što je biznis i što je zarada. Ali nije način ni previše napadati oficijelnu medicinu da ona samo gomila novac, a ne čini ništa. Postoje stotine drugih načina liječenja i svaki uvjerava u svoju ispravnost. Jer, tobože farmaceutske kompanije zarađuju, a alternativci ne, ali ja vidim da i oni zarađuju. Znatno manje, ali prodaju se tu i knjige i medovi i gljive, i ocat i limun i biljni pripravci i kapi od ovoga i kapi od onoga. Ima nekih ljudi koji u tome sudjeluju bez ikakve naknade, naprosto čine dobra djela. To su oni s kojima sam bio povezan preko Crkve i molitvene zajednice. Ima onih koji hoće pomoći, no ima i drugih mnogobrojnih koji se nude na tržištu. Dovoljno je kliknuti na internet pa vidjeti: “liječenje raka sodom bikarbonom”, “liječenje raka limunom”, “liječenje raka sa…”

Probao sam i ja, moram priznati, neke narodne lijekove. Čovjek bi sve učinio da se izliječi. No što ako ti je muka od njih, povraćaš, naprosto ne možeš. Kažu: moraš, moraš. Ali izdržati ne možeš… onda odustaneš. Prijeđeš na drugo, pa na treće, pa pripravci na bazi kanabisa, trave, čajevi. Sve to postoji ne samo za liječenje raka već i za manje teške bolesti. Možda oni i djeluju, ali za karcinom u kojem se govori o dijeljenju stanica – pitanje je može li to pomoći. A da ne govorim o bioenergiji na koju me ljudi uporno nagovaraju. I sve to košta. No iz svog svjetonazora vjerujem u Sveto Trojstvo i Otkupitelja i Spasitelja našega koji je rekao: “Tko kuca, otvorit će mu se” i “Vjera te tvoja spasila” – i ne nalazim se u drugim “ponudama”.

Čega se najviše plašite?

- Boli. Samo boli. Nje me jedino strah. Molim Boga da me spasi od tjelesne boli.

Kako se sada osjećate?

- Gubim kondiciju, loše jedem. Nemam snagu. Navikao sam da tjelesno mogu što želim. Gotovo nikad nisam bio bolestan, osim laganih prehlada. Nisam se nikada patio. Najviše me psihički pogađa što nemam energije, npr. poigrati se sa svojom četverogodišnjom kćeri, fizički se zaigrati. Čak ni za nju nemam snage.

Pričajte mi o svojoj djeci.

- Ne bih, bojim se da će ovo čitati, pa da ne budem previše dramatičan. Naravno da me u ovome svemu muči obitelj. Najmanje se brinem za sebe, brinem se za obitelj, suprugu, troje djece. Sam sam ostao bez majke vrlo mlad, kao sedmogodišnjak i taj osjećaj me pogađa. Jer kada razmišljam o svojoj djeci želim jedino da im Bog da oba roditelja. Znam kako je odrastati vrlo mlad bez jednog roditelja. Pogotovo bez majke, jer je majka roditeljica. Eto, ja sam muško dijete koje je ostalo bez majke. Taj nedostatak osjećaš čitav život. Toga bih htio poštedjeti djecu. To me muči.

Mislite li da je vaša supruga dovoljno jaka osoba da se nosi sa situacijom koja je možda očekuje?

- Ako nije, bit će. To je život. Život čovjeka nauči sve. Mora biti jaka, naravno da mora.

Oni koju vas bolje poznaju znaju da vam je obitelj uvijek bila na prvom mjestu, kao i to da ste je brižno čuvali od očiju javnosti.

- Sretna obitelj bila je moj životni cilj. Rano smo izgubili majku, bilo nas je sedmero, a svi smo se vrlo rano raspršili kao rakova djeca. Svatko se snalazio na svoj način kako je znao i umio. Osim najranijeg djetinjstva nikada nismo bili puno zajedno.

Kako ste postigli sretnu obitelj sa svojom Zrinkom?

- Sreća, Božja milost da sam našao pravu partnericu, naišao sam na pravu osobu za mene. Bez toga ne bi bilo ništa. Iz naše prave ljubavi nastala je dobra obitelj. Ne nastaje obitelj iz želje da se ima obitelj, već nastaje tamo gdje se ljudi ljube, vole, predani su jedno drugome, znače jedno drugome.

Vi ste uredno vodili računa o svom zdravlju, redovito išli na kontrole, a kada ste osjetili prvu nelagodu u želucu, odmah ste otišli na pregled. Gastroskopijom u proljeće prošle godine dijagnosticirana je heliko bakterija, uzimali ste terapiju… Postoji li u vama sumnja da je ta prva dijagnoza bila pogrešna i da se u vašem slučaju radi o liječničkoj pogrešci?

- Da, 99 posto da, ali i to je život, to je ljudski faktor. Pregledi su bili, pregledalo me prvi put – ništa, drugi put – ništa, i za mjesec i pol dana – svašta. Vjerojatno previd, ne želim griješiti dušu, ali vjerojatno previd. Jer nešto može nastati brzo, ali baš tako brzo, da se dogode metastaze u roku od mjesec i pol dana, teško… Na prvom pregledu sam bio oko Uskrsa, u međuvremenu sam na pretragama uzimao terapiju za heliko, da bi na Badnjak saznao da se radi o adeno karcinomu koji je metastazirao.

Što biste poručili ljudima koji u ovom trenutku misle da su zdravi?

- Da se barem jednom na dan susretnu sami sa sobom, barem neposredno prije spavanja da zahvale Bogu na zdravlju, jer tek kada se ono izgubi, postanemo svjesni koliko je bogatstvo. Doduše, uvijek sam bio romantik i uživao sam u prirodi, u onome što je ljudska ruka stvorila, u svakome detalju.

Kada se razboliš i kada si još više suočen s mogućim odlaskom, uočavaš kako u život treba uvesti ljepotu, smirenost. Meni je već deset godina, to jest otkad su uvedeni mobiteli na zaslonu natpis “Život je lijep”, ja sam Bogu zahvaljivao na životu i onda kad sam bio jako, jako udaljen od bolesti. Da se ne bi stekao dojam da se utječem Bogu sada zato što sam bolestan. Zahvaljivao sam se Bogu kad sam bio u najljepšim trenucima svoga života, kada sam dobio prvo dijete, sina, kada sam se oženio, kada sam igrao tenis…

Ponekad se znam zapitati: O, Bože, zašto sam se razbolio? Iako znam da neki svećenici karizmatici kažu da pate oni koji mogu podnijeti, da su takvi posvećeni. Dakle i bolest shvaćam s pozitivnog stajališta, a ne kao kaznu.

Jesu li vas ljudi u ovom teškom razdoblju razočarali?

- Ne, dapače. Toliko je ova zapadna polutka u zamahu za profitom da sam i sam malo oguglao. Mislio sam da u ljudskom smislu stojimo mnogo gore nego što stojimo. Moja bolest je meni pokazala da još ima puno dobra na svijetu. Ima strašno puno dobrih ljudi, empatije. Ima nekih sitnih malih razočaranja, ali okružen sam velikom ljubavlju najbližih, rodbine, prijatelja, poznatih. Vidio sam koliko je, ipak, ljudskom biću bliska suosjećajnost i da na svijetu ima puno dobra. Jer ne bi se ovaj svijet mogao održati da je onakav kakav sam već gotovo pomislio da jest.

Pomislite li ikad da je bolest došla kao posljedica stresa jer ste previše htjeli?

- Ne, jer Bog ne kažnjava. Ne mislim da je bolest došla kao posljedica mog stila i načina života pa sam ja to zaslužio. Pogotovo ne s Božje strane. Možda sam se mogao manje opterećivati, možda sam se, u borbi za egzistenciju, doveo do stresa. Ja sam perfekcionist, želim da sve savršeno štima. Tu nalazim svoju grešku, u tome sam pretjerivao…

No rekao sam sebi – trebam malo više stvari prepustiti Bogu, a malo manje misliti da sam moram sve riješiti i da jedino ja moram sve to riješiti u trenutku. Previše sam sebe vjerojatno okupirao i samo tu sebi nalazim mane. Vjerujem da sam u milosti Božjoj. Duboko u to vjerujem. Grešnik sam, kao i svi ostali, imam grijeha, ali mislim da nisu takvi, a i da su gori, Bog je tu da oprašta.

Čemu vas je bolest naučila?

- Ja već nisam ono što sam bio, već sam drugačiji. Olakšavam neke stvari u životu. Nemam više tenzija. Puštam da netko tko je jači od mene u odlukama odlučuje. U tom smislu sam olakšan. Shvaćate li me? Kad shvatiš da nisi ni rođen zato što su tvoja majka i tvoj otac bili u ljubavnom odnosu, da su oni samo poslužili da se ti rodiš, a da je netko drugi odlučio da ti imaš život, kada to spoznaš, drugačije pristupaš stvarima.

Koje je vaše najveće životno postignuće?

- Definitivno moja sretna obitelj koja sad proživljava veliku napetost zbog mene i moje bolesti. Sretan sam s onim što sam postigao u životu. Nisam frustriran, zadovoljan sam i odabirom zanimanja kojim se u životu bavim. Relativno sam u njemu uspio, relativno, jer što je to uspjeh? Ali ostvario sam se, a kada se čovjek ostvari u onome što radi i privatno, onda se može smatrati sretnim.

Do ove bolesti ja bih, uza svu životnu patnju koju sam prošao, a prolazi je svaki čovjek, netko više netko manje, za sebe mogao reći da sam izuzetno sretan.

Zvuči kao “kvaka 22”, kao da je vaš posao na ovom svijetu gotov?

- A ne, to je u trajanju. Nije to nešto gdje možemo reći: došao si do cilja, gotovo je. Nisam odgojio djecu. Moja djeca nisu punoljetni ljudi, dakle imam još posla. Isto tako i u karijeri ima još puno stvari koje bih htio napraviti, samo kažem da nisam nezadovoljan onim što sam do sada ostvario. Preda mnom je još put ostvarenja.

Mislite li da bi vam bilo lakše pomišljati na smrt da imate dvadesetak godina više?

- Da, iz ove perspektive, ali za dvadeset godina čovjek jednako razmišlja. To je u našoj prirodi, to je tako prirodno. Nitko koga sam upoznao ne želi otići. Bilo mi je smiješno kada sam razgovarao s jednim čovjekom koji ima problem sličan mojem koji mi je rekao: “Evo, gledam tu svoju malenu unuku, pa kako ću, pa moram…”, a ja šutim u sebi i mislim – ti gledaš unuku, a ja imam takvu kćer. Koliko li sam ja još mlađi od njega. Dođem na onkologiju, na kemoterapiju, do mene leži cura koja ima nepunih dvadeset godina. Ja sam od nje stariji još trideset, za nju sam ja – e da su mi njegove godine, barem. Dakle, niti jedno vrijeme nije baš pogodno za odlazak. Možda kada čovjek dođe u neke vrlo pozne godine, ne znam kako tada razmišlja. Pitam se da li čovjek koji je doživio i praunuke onda kaže: “E, Bože, ja bih sad već bio spreman otići.” No znam da ima tako teških bolesti da čovjek poželi otići. Ali, ja sam daleko od toga.

Bojite li se smrti?

- Ne, samo boli. Jer smrću život ne prestaje, samo se mijenja.

Vaša poruka?

- Volio bih kad bih i kao čovjek i kao vjernik mogao potaknuti ljude na veće razmišljanje o Bogu kao Stvoritelju, da mu se vratimo mi koji smo se od njega odmetnuli. Imam potrebu svjedočiti o Bogu jer sam duboko u sebi osjetio njegovu snagu. Bez obzira na ishod, mislim da se svijet treba početi približavati Bogu jer se u suprotnom približavamo Sodomi i Gomori. Da ljudi pokušaju pronaći sebe i da se pokušaju pronaći u Bogu. Želio bih na kraju ovog razgovora reći – sve će biti dobro.

Razgovarala: Hana Konsa | Globus – nacionalni tjednik

ponedjeljak, 26.12.2011.

Sretan Božić!

Sretan Božić!
Ta riječ BOŽIĆ je divna. Budi nježnost. Mami osmijeh.
Kad znamo što znači lakše prilazimo RIJEČI ŠTO TIJELOM POSTADE. Lakše otvaramo srca.
Rijec BOŽIĆ znači MALI BOG.
Zamisli, Veliki postade majušnim da se ne bojiš primiti ga u svoje srce.
Postade siromaškom na slami, da se ti sažališ i potrčiš odjenuti ga, ugrijati ga. Da podigneš pogled sa sebe i da se zagledaš u njega.
Postade djetešce bespomoćno da zaboraviš koliko si ništavan i da te to ne uplaši i ostaneš daleko.
Ne boj se sebe i primi to dijete, kakav god da jesi, i On će ti pokazati - voljen si takav kakav jesi.
Samo reci Da i on će te oduševiti.
Uz njega ćeš se htjeti mijenjati, imat ćeš zašto.
Povest će te putem uskim i trnovitim, kakvim je i sam prošao.
Ali ti nikad više nećeš biti prazan i bez radosti.
Divan je mali Bog, malen zbog tebe, koji je skrio svoj sjaj i veličinu da ti bude bliz.
Ne dopusti da sve to prodje pored tebe, reci mu: Evo me, i budi njegov a On će biti tvoj.
Sretan Božic svima !
Radujte se, svijet nije u tami, jer s nama je Božić, zauvijek!

utorak, 20.12.2011.

Zahvalnost...

Dugo ne pišem. Osjećam se nedostojnom valjda, uz sve ostalo.
Nije lako gledati svaki dan u svoje slabosti, kad se čini da malo ili ništa ne činim po tom pitanju. No, eto, unatoč svemu tome, Bog dolazi k meni...
Sinoć mi je dao osjećaj zahvalnosti prema Njemu.
U jednom trenutku, prije nego ću otići leći, pogledom obuhvatim svoj dom..i osjetim zahvalnost.
Kasnije, u krevetu, ja koja ne volim baš zimu, osjetim ljepotu zime. I opet zahvalnost. Dok sam lagano tonula u san, zahvalnost mi se stalno pojavljivala, i obuhvaćala sve što mi dolazi od Gospodina. Preplavljena tim lijepim osjećajem zaspala sam.
Prije toga, na večer, u razgovoru s prijateljem, zapravo sam osjetila veliku zahvalnost, jer ga je Bog privukao k sebi na jedan poseban način, a meni dao to promatrati...taj njihov put jednoga prema drugome...i dao mi promatrati kako za svaku dušu nalazi drugačiji način da je dovede k sebi. Ti načini su zaista originalni, i prepuni ljubavi, i zahvalna sam što mi je dao uopće to prepoznati.
Jutros dobijem još jednu radosnu vijest, vezano za drugog prijatelja...i osjetim opet zahvalnost, i sreću, veliku, veliku radost. A riječ Radost povezujem uvijek samo s Bogom...
Kako divno...
A onda naiđem i na traganje jedne duše, koje me pogodi. Kao da gledam osobu u labirintu, osobu koja upravo misli da je pronašla izlaz i uživa u tom izlazu, a zapravo je omeđena i dalje zidovima labirinta...i uhvati me tuga, zabrinutost, bol..
...Bože, Bože, daj i njoj izlaz iz labirinta...
Treba vremena, strpljenja....Bog zna zašto i kad kome daje.
Bog zna...samo On.

Želim ovih dana gajiti zahvalnost u srcu kad mi ju je već darovao. On, da. Jer sama po sebi, u svojoj sebičnosti, ne bih se sjetila zahvaljivati.
No, On je tako dobar...unatoč mojim slabostima, unatoč sporim koracima koje činim.... kad bih već mogla letjeti s obzirom koliko mi je darovano....

četvrtak, 08.12.2011.

Kome se molim

Molim se Onome koji nas je toliko ljubio da je postao jedan od nas. I na križ išao za nas .I sve patnje i boli prošao, tjeskobe, rane, osamljenosti, odbačenosti...

Ja se molim onome koji ima svoje Ime. On nije nešto apstraktno. On je Emanuel. Došao je da bude Bog s nama.

On je "Ja jesam" . Bog naših otaca. On briše vremenske granice jer je pobijedivši smrt ujedinio svu svoju djecu bezvremeno. Stoga i ja mogu čuti kako mi se predstavlja; Ja jesam. Stoga i ja mogu moliti u zajedništvu sa svima koji putuju prema vječnosti, i sa svima koji su već tamo.

On jest u svemu stvorenome, ali ništa stvoreno nije On.

On nije stanje..On nije krepost iako je krepost dobra. On naprosto sve savršene osobine ima, Od njega dolaze.

Kažemo; Bog je Ljubav. Ali njega ni taj pojam ne može obuhvatiti.

Bog je nespoznatljiv i neobuhvatljiv, ali ne nedodirljiv.

Mi ga možemo upoznati kroz Njegova Sina, a Sina kroz Evanđelje.

On je moj otac, ali ne samo onaj koji me stvorio. On je moj tata u Ocu, brat u Kristu, i vodilja u Duhu Svetom.

Njega možemo naslućivati u sunčanom danu, u dugi na nebu, u prostranstvima nepreglednih planina, u beskraju neobuhvatljivog mora, u pjevu ptice, u dječjem pogledu. No sva ta ljepota samo je odraz prave ljepote koja je u Bogu. No Njega ne mogu nazvati Ljepota. Ljepota je njegovo svojstvo. Jedno od svojstava.

Moliti se ne mogu onome koga ne poznajem. Jer molitva je predanje. A kako se predati bez povjerenja? A kako imati povjerenje u nepoznatog?

Molitva je slavljenje i klanjanje. A kako slaviti nekog kad ne znam zašto bih ga slavila. A kako znati zašto ako ga ne poznajem? Kako mu se klanjati ako ga ne poznajem? To nema smisla.

Molitva je zahvala. A kako zahvaljivati ako ne znam da je On učinio nešto za mene? Da bih znala što je učinio trebam upoznati Sveto Pismo. Dao mi ga je kako bih znala gdje Ga sve mogu naći. A kad ga upoznam kroz Sveto Pismo shvatit ću zbog čega je bila potrebna njegova žrtva. I tada ću shvaćati smisao i naše patnje. Smisao križa. I na mjestu mnogih nezadovoljstava doći će prihvaćanje. Poput Isusa reći ću, Budi volja Tvoja. I čekati Uskrsnuće.

Predivno otkriće mog života je Isus koji je ostao s nama do svršetka svijeta, u Euharistiji. Malen, skriven, jednostavan, kao i u ono vrijeme do je hodao zemljom. Ponekad se zadivim razmišljajući o tome...Isus skriven u Svetohraništu...

Ponekad zapeče....darovan...a mi hladni.....

Molitva je i prošnja. Kako prositi nekog ako mislim da je predaleko za čuti me ? Prositi mogu kad imam prema kome ispružiti svoj dlan.

Naše upoznavanje traje, jer je mogućnost moje spoznaje malena. No, On je strpljiv sa mnom. I lijepo nam je. Zanimljivo.

Ja mu se molim. Ne uvijek zdušno, i teško nalazim vrijeme za Njega. Iako je svaki razgovor s Njim ispunjenje, ja počesto biram ono manje bitno, ono površno pa stoga i lagano. I tada moja duša postaje siromašnija.

Htjela bih biti pažljivija. Molitva je i slušanje. Voljela bih više oslobađati svoje uši od izvanjskog. Voljela bih češće utihnuti za čuti Njegov glas u nutrini.

To je ono na čemu pokušavam raditi ovo Došašće. Kako bi moja molitva uistinu bila slavljenje, zahvala, predanje, slušanje, prošnja i klanjanje. Ma i još više od toga; Istinski život s Njim!

(02. 12. 2010)

ponedjeljak, 05.12.2011.

Uči od ptica

Jutros, užurbana, u brigama, podigoh pogled s ceste koja se, bezlična, protezala preda mnom. I vidim nebo, tmurno, prijeteće. Kao da se podmuklo spremalo na nagli i žestoki pljusak. Zemlja pod tim teškim, olovnim nebom, bila je prepuna brige. Ljudske brige. Kao da se okamenila pod teretima što iznova padaju po njoj. Kao da riječi poput titlova na ekranu prolaze čitavom zemljom. POSAO, OBITELJ, EGZISTENCIJA, BOLESTI, TUGE, PATNJE, BRIGE, BRIGE.

Između tog neba i takve zemlje ptice su letjele. Njihov let bio je miran. Te ptice letjele su neopterećene, kao da su se izdigle iznad zemaljskih problema, a ni prijeteće nebo nije im omelo let. Nisu se bojale moguće kiše, ni sijevanja munja koja bi uskoro mogla započeti.

Pomislih, one kao da su završile školu u kojoj mi jadni stalno padamo i ustajemo.

A ta škola kaže; Sve je prolazno. Sve je promjenjivo. Sve je tako kratkotrajno. Ne uranjaj. Digni se i poleti. Možeš izroniti iz svojih briga i dati si olakšanje. Možeš pronaći mir. U današnjem danu, u sadašnjem trenutku. Ako se izdigneš i poletiš ugledat ćeš more. I neke druge ptice. A ni tvoji problemi neće biti tako veliki iz ove, ptičje perspektive.

Nebo možda zagrmi, možda se istrese na tebe, a možda se ipak razvedri. Što god bilo, prolazno je. Ukoliko ugledaš sunce kako se probija kroz guste i naizgled neprobojne i neprolazne oblake, iznenadit će te slika koja će nastati i koja bi bez proboja kroz oblake bila puno običnija.



Podigni glavu i uči od ptica.

Poleti!

subota, 29.10.2011.

Božja ljubav

Ponekad se dogodi da shvatiš kako ti Bog čita misli i u svojoj dobroti ispunja ti ono što si tek slutio da ti treba.
Iako to otprije znaš, sad ti On svojim intervencijama u tvom životu to potvrđuje, iznova i iznova...valjda dokle jednom prestaneš zaboravljati.

Negdje u pozadini tvoga uma razvijala se čežnja, sitna.
Negdje u dubinama tvoga srca produbljivala se praznina...

I vapio si jer ti se činilo da nemaš vremena, ni prostora, niti sposobnosti, ma čak ni snage za pravi vapaj...i da gubiš ono što ti je najvrijednije; da upropaštavaš svoj odnos s Bogom...

I kad si već uzdrman, i razdrman, tonuo u obamrlost, On ti je pokazao da je čuo tvoje misli koje nisu ni sazrele do prepoznavanja u tebi...čuo ih i uslišao, ispunio, osmislio.

Odjednom, tvoj umor nestaje, tvoja čežnja zadobiva ispunjenje...

I ti si sretan jer u svemu tome prepoznaješ ljubav koja te pretiče uvijek, ljubav koja te stoga i zadivljuje uvijek; Božju ljubav!

četvrtak, 20.10.2011.

...i odveli te u sveti grad, nebeski Jeruzalem...

Stojim u crkvi, prepunoj. Vani je gotovo mrak, iako tek je 15 sati. Svećenici prolaze crkvenom lađom do teških, ulaznih vrata. Tišinu razbija zvono. Čujem ga nekako drugačije nego do sad. Svaki udarac kao da je praćen nekakvom muklošću. Kao da čujem jecaj uz svaki teški bat crkvenog zvona.
Svećenici zastadoše na vratima. Svi koji stojimo unutar crkve okrenusmo se prema vatima. Ljudi koji su vani prilaze bliže. Svećenici započinju molitvu. S obje strane lijesa stoje muškarci. Nakon molitava ulaze za svećenicima, hodaju uz lijes prema oltaru. Obitelj je već otprije u prvoj klupi.

U gradu je drugačije. Na Lovrincu je posljednji ispraćaj, sućut se iskazuje ožalošćenima, čitave kolone ljudi ih ljube, svećenik se pomoli i ide se na groblje, a tek nakon pokopa tijela održava se Misa.
Moj tata umro je u našoj kući na selu, tako da ga nisu iznosili u mrtvačnicu. Cijelu noć dolazili su prijatelji i obitelj biti s nama...a mi smo sjedili pored lijesa. Pitala sam se je li moguće da je tata unutra..
Svatko bi došao, uzeo blagoslovljene vode, poškropio lijes i molio se za dušu mog tate. Sjedilo se u tišini. Svijeća je bila upaljena. Pokraj tatinog lijesa stajao je kip Srca Isusova. Dugo se moj pogled zadržavao na njemu. Nisam u to vrijeme išla na Misu, ali ipak mi je bilo drago gledati taj kipić. Jednostavno, bilo mi je drago što je tu...Imala sam nespoznatu sigurnost da je Isus čiji kip gledam, uz moga tatu. Um to nije shvaćao ali je srce bilo mirno u tim trenutcima.

Sad sam tu, još jedan sprovod.. Ne u prvoj klupi, ne uz lijes. Čovjek kojeg ispraćamo bio mi je drag, ali me pogađa više bol koju poznajem, bol onih koji ostaju.

Zvono plače..Čujem ga kako plače. I ljudi plaču. Oni koji još mogu plakati. Neki su se naplakali i utihnuli. K svetoj Pričesti prilazi žena. Prolazi pokraj lijesa svoga muža. Lijes. Cvijeće. Svijeće. Miris tamjana. Isuse, utješi ovu ženu. Smrt joj je uzela boju s lica. Oči su joj tako ispaćene...
Svečano je. Tužno ali svečano. Jako volim pjesme za dušu pokojnoga. Volim, jer vjerujem , vjerujem da se naša molitva uzdiže k nebu. I da se nebo sagiba k nama u ovoj ljudskoj boli.

"U raj poveli te anđeli,
na dolasku tvome primili te mučenici!
I odveli te u sveti grad,
nebeski Jeruzalem.
Zbor anđeoski te primio
i ti s Lazarom, nekoć ubogim,
pokoj vječni imao!"


Kišno je. Nekako volim biti skrivena pod kišobranom kad iz crkve idemo k groblju.

Uz ovu bol doživljenog, prepoznatog, ćutim jednu jaču, dublju.
U prepunoj crkvi gotovo nitko ne ide na Pričest. Nitko te neće, Isuse...Kao ja nekada. Možda neki ne mogu, ali bolna je pomisao da mnogi nikad ne primaju Tvoje sveto Tijelo...Ravnodušnost...kao moja nekada...
Oživi ova srca da te upoznaju, da ih utješiš, da ih ispuniš, da ih osmisliš. Ja znam, ova žena požutjelog lica primit će utjehu, jer Ti si s njom.

Ulazimo u groblje. Muškarci nose lijes..Kiša im natapa leđa. Suze i kiša umivaju im lica.
Na grobu svećenik. Molitve.
Oko nas položeno cvijeće. Kiša, kiša, suze, bol....nevjerica...
Gledam lijes, i ruke žene koje ga grle.
Prije nepunih osamnaest godina rodila se djevojčica. Bila je kćer ove žene i muža što ih je smrt rastavila.
Vrlo kratko je živjela.
Njezino ime je Slavica. Ime koje je ponijela u vječnost.
Slavice, dočekaj svoga tatu...
Ne ćutim strah. Molim; primi ovu dušu Gospodine, k sebi. Primi ovu dušu u svoju radost. Mala Slavica tatin je anđeo u nebu. Sigurno pred Tvojim licem moli za svoga tatu...

Bože, život je prepun mijena. Vjenčanja, rođenja, smrti...i tako u krug. Svi oćutimo i radost i žalost. I svi se izdignemo iz boli, prije ili kasnije. No, s Tobom je sve drugačije....
Budi im bliz...i daj da to znaju, da si im Ti bliz, da si neprolazan, i da ih ljubiš. S Tobom smrti nema, tek rastanak za kratko, tek prijelaz koji nas sve čeka...a onda...jednog dana radost vječna.
Molim te za sve nas da tu radost dosegnemo. Čuvaj nam duše i usmjeri nas, od svakoga zla i propasti očuvaj nas, kako bismo svi u Tebi jednom postali...JEDNO..


A ova pjesma, koju volim, pjesma je svakom našem čovjeku, žuljavih ruku i velika srca, čovjeku ocu, mužu, poštenom i vrijednom...ovome kojeg sad ispraćamo, i svima koji su već otišli ili će otići...

ponedjeljak, 17.10.2011.

Ruže među trnjem

Nema razloga za tugu. Ideš u novi život. Tekst ove pjesme nema veze s našom istinom, jer ovo što se događa nije gubitak (ali eto, sad me sve podsjeća na tebe...).
Život se umnožava, ljubav se umnožava. Rastanak koji je pred nama samo je jedna prekratnica u našim životima. Ti ostaješ moja kćer, a ja tvoja majka. Samo se malo odmičem u stranu, kako bi ti mogla živjeti svoj život onako kako treba...kako bi mogla nesmetano stvarati svoju novu obitelj.
Meni kao majci sad je potrebna mudrost. Potrebno mi je razlikovati što ti trebam govoriti i kada to činiti.
Ne želim se nadvirivati nad tvoj život i budno promatrati sve što se zbiva u tvom životu, posebno ne odnose koje stvaraš. Jučer sam na Misi razmišljala o tome. Ne želim biti osoba koja pere ruke i zatvara oči, ali niti ona koja na sebe svrće pozornost dajući ti pogrešne savjete. Mislim da ljudi često čine pogreške kako bi zadržali nekakvo posebno mjesto u životima svoje djece...
Razmišljala sam jučer; ako promatram tvoje odnose pretjerano, meni se može nešto činiti teško, a ti to nositi zapravo sasvim lagano. Ti nisi ja, stoga te ne trebam promatrati kroz sebe.
Ne zadržavati. Puštati trebamo ako ljubimo. Otvarati srce trebamo, i svoje dlanove sasvim otvarati da ptica koja je rasla može odletjeti. Nama ostaje ljubav koju smo dali. I jedan novi odnos, odnos odraslih osoba koje se odjednom nalaze u sličnoj situaciji. Jako je važno ne biti sebična u svemu tome.
Kao i s drugim ljudima, potrebno je govoriti kad ti zatražiš čuti moje mišljenje. Ne prije. I tada te uvijek usmjeravati na ljubav. Ne na sebičnost. Ljubav ne pita što dobivam, nego što mogu dati.
Jutros smo razgovarale o tome kako se neki ljudi ljute na Boga jer je stavio trnje među ruže, a neki drugi ga slave jer je stavio ruže među trnje. Rekoh ti; ljubav je to...Žrtve koje se već sad traže od tebe dio su te ljubavi i valja ih prihvaćati kao takve, kao dio ljubavi, zapravo kao srž ljubavi.
Jutros si rekla; Evo mama, počelo je. Počeo je prvi korak...prvo davanje, prva žrtva.
Da, počelo je.
No, gledaj ruže među trnjem i zahvaljuj Bogu, kćeri moja;
Na ružama, jer su meka strana ljubavi
Na trnju, jer je ono ljubavi srž....

nedjelja, 09.10.2011.

U Raj poveli ga anđeli...

ponedjeljak, 03.10.2011.

Stajao je preda mnom....

Danas sam gledala u križ.
Stajao je preda mnom
i s njega nije dopirao jecaj.
Tek tiha molitva, predana.

Stajao je preda mnom
i postavljao mi pitanja
bez riječi.

Stajao je preda mnom
dodijeljen nekom drugom.
Bila je to žena u crkvenoj klupi.
Pored zapletenih nogu štake.

Svećenik je sišao do nje
s Hostijom.
Pomislih kako će u nebu
ova žena biti visoko.

Nadam se nekom kutku i za sebe.
Stoga nema bježanja
pred križevima života.

03.10.2011. u 14:03 • 17 Komentara • Print • # • ^

petak, 30.09.2011.

Fra Rafina razmišljanja

Evo, kako me Dido potaknuo da donesem poneki citat iz knjižice koja je pronađena nakon fra Rafine smrti (i to podosta kasnije), tako ću sad otvarati malo stranice knjige kojoj je autor fra Petar Bezina (inače svećenik koji se već godinama trudi oko fra Rafinog proglašenja blaženim). Eto, baš on pronašao je fra Rafine bilješke koje je pisao za svoju dušu. Rekao je da fra Rafi, onako skromnom, ne bi bilo drago što je dao tiskati njegove bilješke, ali se eto nada da će mu oprostiti.


Stoga, evo otvaram, pa gdje mi oko padne:)

- ...ali uvijek višu važnost sadašnjosti nego budućnosti, jer sadašnjost imaš a budućnost možda nećeš imat.


- Još je žalosno i pogibeljno za redovnika i svećenika i ono stanje koje ga dovodi do stanja teškog grijeha, a to je ravnodušno, često, više ili manje svojevoljno počinjanje lakih grijeha, to je stanje koje se zove mlakost.

- Ne smijem u radu prekoračiti zahtjeve razboritosti. Ne smijem škoditi zdravlju, tj. ne smijem se prekomjernim, neurednim radom, nejelom, drijemom znatno onesposobljavati za rad.

- Moram imati dobru nakanu: bližnjemu koristiti, pridobiti ga za Božju stvar. Ujedno moram isključivati namjeru, želju da se dopadam, da me se hvali. Da ovo zadnje postignem, dobro će mi poslužiti ako se ponizim pa rečem da idem jesti, zaspati ili slično. U istu svrhu ne kazuj bez potrebe ono što ti može služiti na pohvalu: kada se dižeš, zašto što radiš, što radiš, moliš) pače to koliko je pametno i sakrij. Ta opreznost i nastojanje da samo Bogu ugodiš, ganuti će Boga pa će tvoj rad blagosloviti.

- Uvijek izbjegavaj posebnosti, a kušaj se, ako je moguće i razborito, ustegnuti i od suvišnog uzimanja (npr kruha). Kušaj obrok sačiniti barem malim osjećajem nezasićenosti. Sjeti se za vrijeme jela premnogih siromaha, gladnih, pa ako možeš, razborito, kušaj da ti što preteče na korist koga od njih.

- Kada doživiš kakvo poniženje; padneš posrneš, pometeš se u čemu ili što ne znaš, sumnjaš, kad se drugi pokaže bilo u čemu iznad tebe, pa i kad sagriješiš, okoristi se time tako da se u sebi poniziš, strpljivo podneseš vanjsko poniženje. Reci tada: "Hvala ti Bože što sam ovdje ponižen. Prikazujem ti ovo poniženje kao zadovoljštinu za svoje grijehe ili grijeh".

- Kad znaš ili misliš da te tko gleda, onda se sjeti svojih grijeha osobito onih koji najviše ponizuju.

- Redovnik bolestan daje lip primjer ustrpljivošću i podložnošću starijima ne tužeći se a protivno čineći postaje mrzak. Kad je starijima povjerio svoju dušu zašto ne bi i tilo.
Ali se triba čuvati da bolest tila ne prouzroči bolest duše tj da bolesnik ne zaboravi što je te stane tražiti komode bez obzira na starijega itd.

- Zvanje u redovništvu ili svećeništvu od Boga je, pa bilo ono na sto načina. Ne smimo stoga reći: slučajno sam došao ovamo.

- Nije, naime, dosta da želimo da drugi časte Boga i da uživamo u onoj časti koju sam od sebe ima, već triba da ga i mi častimo osobito vršeći sa svoje strane njegovu Volju.

- Dok nešto radiš, dosta vremena to ne radiš. Npr kad učiš, često gledaš sad ovo, sad ono, pjevuckaš, prekidaš, iz kurioznosti čitaš naprijed, uopće zabavljaš se onim što ti za tada nije u programu. Od toga ti tolika šteta i danguba. Stoga uvaži ovu činjenicu i nastoj se toga običaja ostaviti. Biti će ti neugodno, ali ćeš vrijeme bolje iskoristiti. Ako ti, dok učiš ili što radiš, padne na pamet koje drugo pitanje ili uopće bilo što, ako to odmah tada ne moraš riješiti ili svršiti, ostavi ga za svoje vrijeme. Da ne bi to zaboravio, možeš ukratko zabilježiti, ali to neka bude sve!

- Svakako nastoj da opći ispit savjesti učiniš, zajedno s drugima čini ga brzo, ne dangubi, a onda proslijedi činiti posebni. Stoga redovito uvečer ostani u koru. Nastoj i poslije podne prije odmora taj posebni ispit ukratko obaviti.
Uvečer poslije konversavije svrati se u crkvu, izmoli nešto kratko, ostavi mjesto sebe uz Isusa svoje srce i svog anđela čuvara. Tu se pokaj, ako što pogriješiš u konversaciji. Došavši u sobu, uredi usta ako već nisi, pročitaj nešto o Gospi. Zatim odmah lezi tako da do 21.45 budeš nekako gotov. Prije nego ležeš, odredi sutrašnji program, i odredi jutarnju meditaciju i njom zabavljen usni . Ujutro ne dulji preko 04.30 ako nemaš poseban razlog. radije lezi ranije. Kod svega toga čuvaj se upadnosti.

30.09.2011. u 11:26 • 3 Komentara • Print • # • ^

subota, 24.09.2011.

Svjedočanstvo o fra Rafi Kaliniću

Sinj, 8. X.1943.



Mnogopoštovani Oče!


Javljam Vam suznim očima i rastuženim srcem da je Otac fra Rafo Kalinić; taj najbolji i najponizniji redovnik ovoga samostana, a možda i cijele Provincije ubijen i spaljen 24. rujna o. g. u kući Ivana Malbaše u selu Brnaze od njemačkih vojnih trupa.
Pokojnik je toga dana svojevoljno, bez ičijeg nagovaranja - čuvši da je jedan ranjenik u komšiluku Čarića na samrti, pošao u isto selo da ga naredi. Meni se je dakako javio prije polaska. Ja sam mu dozvolio poći na bolesnika, ali sve nekako sa neugodnošću, jer je u selu Brnazima toga dana bila vojna operacija, tj. prolaz njemačke vojske. To je bilo u dva sata popodne prema novome računanju. O. Rafo pošao je i ponio je sva sveta ulja u posudi tako i svetu pričest, ali tajno. Na početku sela, pošto je već kolona vojske njemačke cestom prolazila, morao se je zaustaviti i tu je u kapelici Srca Isusova klečao i molio oko po sata. Zatim je otišao bolesniku u Čariće. Istoga je naredio i s Bogom pomirio. Rekoše mi ukućani da se on nije ispovjedio ima blizu dvije godine. Ranjeni se nije mogao pričestiti zbog teških rana i teške besvjestice itd. O. Rafo nastojao oko sat vremena da ga pričesti, ali mu nije uspjelo. Zatim se je O. Rafo počeo vraćati kući.
Ivana Malbaše kuća u Brnazima je uz državnu cestu udaljena od Sinja oko dva i po kilometra. Kad je O. Rafo prema Sinju idući već mimoišao kuću, s donjeg obora iste kuće do polja zovnuo ga je neki njemački kapetan da dođe k njemu. O. Rafo se je povratio k njemu. Ovaj ga je legitimirao. Našao mu je zakonitu propusnicu. Pri tom je oduzeo O. Rafi posudu svetih ulja i zlatnu teku od pričesti. Sv. Oltarski sakramenat bio je tu. O. Rafo molio je kapetana da mu sve to povrati, ali ovaj nije htio. Izgleda da su sveta ulja razbačena bila, i da ih je O. Rafo kupio i habitom otirao polivena kamenja, a zlatnu teku kapetan je stavio sebi u džep. Na to ga je kapetan utjerao u prizemlje - konobu iste kuće. Iza nekoliko časova čuli su se hitci iz revolvera - pušaka. Malo kasnije kuća je zapaljena, vrata zatvorena, tu je i tijelo O. Rafe zapaljeno. To se je zbilo na 24. IX. 1943 od 4 - 5 sati poslije podne. Mi smo saznali za njegovu smrt na 25. IX. 1943. oko 6 sati ujutro. Isto jutro pošao sam na mjesnu njemačku komandu, da stvar raspitam. Nisam ništa jasno doznao, nego mi reče ljutito njemački general, kad sam mu rekao da se je zbio taj slučaj u Brnazima: "Ta tu su sve samo boljševici - komunisti - Rusija. " A uistinu onih dana bilo je pucnjave, osobito noću, u selu Brnazima na Njemce. Dozvolio mi je da ga potražim i pokopam. Tražio sam dva sata sa dva čovjeka, ali svugdje je bila vatra, dim i neraspoznavanje. To traženje bilo je u subotu na 25. IX. 1943. od devet do jedanaest sati. Vratio sam se bez uspjeha. U nedjelju večer javi mi jedan čovjek, Ivan Vlajčević, da je našao znakove izgorjelog O. Rafe. U ponedjeljak jutro na 27. IX. opet sam pošao da tražim. Našli smo nešto kostiju od O. Rafe. To sam skupio i skromno pokopao u našoj grobnici kod sv. Franje u malom kapselu. Na 6. X. našao se je na istom mjestu ubijstva sat O. Rafe. Opet sam na 7. X pošao u Brnaze da sve izvidim i premješam. Taj put našli smo komade od njegova habita, misničke kotice, molitvenika za bolesnike, jednu posudicu svetog ulja, fijube od šandalija, malene komade njegovih kostiju. Sve sam postavio u kutiju, pak ću i to sa ostalim ostatcima pokopati.
Izgleda da je onaj kapetan protestantske vjere. Za pravi uzrok kojega je on O. Rafu pogubio, dosada nijesam doznao.
Neki očevidci kažu da se je tom prigodom zauzimao o. Rafo za narod naš kod Njemaca, da blaže postupaju sa našim ljudima. Neki govore da je na cesti razgovarao sa četiri lica, a neki hoće da se je bio svratio u kuću Frane Malbaše. Drugi hoće da su Njemci u taj sat doznali da su im brnaški partizani poubijali nekoliko 5 - 6 njihovih sunarodnjaka, pak da su s toga pobisnili i sve s reda poubijali. Što bilo da bilo, onaj je kapetan O. Rafu potpuno nevino pogubio i spalio ga u najsvetijem poslu, dok je naime pohađao bolesnike, dijelio im svete sakramente i s Bogom ih pomirivao.
O. Rafo teške je muke podnio, ali blago njegovoj duši, jer je poginuo braneći sveta ulja i Presveti Oltarski sakramenat. To je drugi sveti i blaženi Tarzicije. O. Rafo često je pohađao Svetootajstvo dok je bio živ i dugo pred njim molio, osobito u večer poslije večere. Ispovjedio se je tri dana prije smrti. A inače je više puta išao sedmično na svetu ispovijed. Njegova smrt porazno je djelovala na svakoga i svakoga je u pojam ubilo što se ovo događa. Ko ga god spomene reče: Svetac je bio.

Njegova smrt veliki je udarac za Provinciju, ali uz ovaj samostan neizmjerno teži, budući da je O. Rafo bio uzor svake kreposti i uzor svećenika - redovnika. Njegovim gubitkom osjeća se u ovome samostanu velika duhovna praznina, ali u svjetlu vjere, njegov sveti život i mučenička smrt ima nas sve zadiviti i obradovati.



Fra Bernardin Topić
starješina samostana





( fra Rafo Kalinić )

24.09.2011. u 16:26 • 17 Komentara • Print • # • ^

petak, 23.09.2011.

Jedan običan dan

Danas je bio težak dan od jutra.. Želudac me cijeli dan muči. Taman kad sam krenula na pauzu dođe mi nezamislivo puno posla. I ostanem, odradim. Nikakva. Hodam okolo savijena tijela. Ne osjećam se dobro. Krenem konačno kući, ulazim u zgradu, pozdravim susjedu.
A ona me povrijedi riječima.... U mom odgovoru nema svađe ni objašnjavanja ali ostaje i dalje gorak okus u ustima. Osjećam u sebi ljutnju. Pitanje; Što je to s ljudima? A onda drugo; Jesam li ja preosjetljiva?
No, Bog uvijek nađe način podići me iz prizemnosti, iz nebitnosti. Na blogu @moji tragovi u pijesku pronađem pjesmu; Sav Tvoj.
Lagano prebiranje po žicama gitare uvodi me u pjesmu. A onda riječi;
Sve što san je bio u Tebi se ostvarilo.....
uzalud nije sav moj trud...
Vodiš mi korake dok uzdam se u Tebe....
i za svijet ja sam lud...
Kada se okrenem, naši pogledi spoje se...
i nestane muka, nestane bol...
U srcu ljubim Te, i vjerujem u Tebe,
Isuse, sav sam TVOJ, sam sam Tvoj....

Koža mi se ježi od ljepote. Moj pogled se izdiže iz nebitnosti...sve je tako prolazno.
Sve je tako nevažno ako podignem pogled iz same sebe i susretnem se s NJEGOVIM.
Dan više nije težak, ono sa susjedom postaje sitnica kao što i jest. Želudac mi neće odrediti raspoloženje.
Vraćam pjesmu upravo dok ovo pišem, slušam iznova, iznova. Ostavljam sve obaveze koje me čekaju kako bih upila još ove ljepote:

Kroz suza doline putovi vode me...
Nema tišine, nema mira,
Čini se pustinja, prepuna ljudima,
koje ništa više ne dira.....
Kada se okrenem, naši pogledi spoje se,
i nestane muka, nestane bol...
U srcu ljubim Te i vjerujem u Tebe,
ISUSE, sav sam TVOJ........
sav sam TVOJ....

23.09.2011. u 14:06 • 3 Komentara • Print • # • ^

srijeda, 14.09.2011.

Moj odgovor je DA

Ideš na Misu običnim, radnim danom. Nekog sretneš i pita te kud ideš, a ti zaobiđeš odgovor da te ovaj u srcu ne proglasi fanatikom. Ili kažeš, ali u srcu to činiš kolebljivo i nevoljko. To je zatajivanje Isusa.

Ovo sam dosta puta doživjela od same sebe. I bilo me sram što to činim. Suočavanjem s tim može se rasti. Obećati sebi; drugi put ću reći da idem na Misu. Žalosno jel da? Toliko riječi o Bogu...Oni koji su u vjeri pa čitaju što pišem znaju reći kako puno znam. Spominju čak i mudrost. Govore; da mi je takvo srce, da mi je ta mudrost. A u najobičnijoj situaciji ja sam obični miš. Na pitanje; Kud ideš, više sam puta zaobišla odgovor nego li sam rekla da idem na Misu. Zato, kad me tko pohvali dovoljno je pogledati se da mi ta pohvala ne bi značila ništa, osim srama što nisam ono što izgledam.

Tko nije vjeran u malome kako će biti da se zatraži više?



Petar je pobjegao, rekao; Ne poznajem tog čovjeka. Ali, taj čovjek koji je ujedno i jedini Bog, nije ga odbacio. Poznavao je Petrovu slabost i onda kad mu je rekao; Ti si stijena.

Isus je vidio koliko Petar može rasti. I na nama je rasti. Ne skrivati se od Boga, ne bježati i zatvarati oči jer bismo do sad već morali biti bolji. Zanemarimo to...Rastimo.

Sam od sebe čovjek ne može rasti. Potrebno je izlagati se svjetlu i suncu, hraniti se i piti. Svjetlo vjere, hrana, sunce i voda nalaze se u sakramentima. Bez Mise nemoguće je čuti glas koji tiho šapuće u savjesti, glas Božji koji želi nadjačati svijet u čovjeku, slabost u čovjeku. Ja sama ne bih prepoznavala svoje zataje. No, odlazeći na Misu srce mi se otvara za čuti što mi Bog poručuje. I jutros sam zahvalila Bogu koji me poziva da dođem na Misu...i koji mi pomaže da nadvladam lijenost koja bi me ostavila doma.

Idem na Misu običnim, radnim danom i neću to kriti ni pred kim. Više ne.

Čovjek mora donositi odluke i čovjek ih mora provoditi u djelo, ako se opredijelio za put kojim će ići. Zataja pokazuje koliko slijedim svoje odluke i opredjeljenja.

Zataja je u srcu, primjetna počesto samo njemu , ako hoćemo vidjeti, ako imamo hrabrost za suočavanje sa svojom nemoći i jadom.

Pitanje je hoću li, želim li...moj odgovor mora biti DA ili NE: Srednjeg puta nema.



Moj odgovor je DA.

14.09.2011. u 11:38 • 26 Komentara • Print • # • ^

ponedjeljak, 12.09.2011.

Na peronu

Život me upoznaje sa samom sobom. Bolje reći Bog, kroz nove, iznenadne situacije.
Otkrih u sebi stare rane kroz neke nove situacije. Nisam odmah shvatila da se radi o starim ranama. Tek osjećaji koje ne želim uznemiriše me a ja im potražih u svojim dubinama uzrok. I pronađoh opet djevojku od osamnaest godina, krhku i nesigurnu. Začuh opet; Ti ne vrijediš. Najgora si. Od tebe nikad ništa...Sjetih se riječi koje su dolazile odasvud, obrušavale se na mene.
Kad sam shvatila o čemu se radi, rekoh sebi; To je bilo prije nego li ti je Isus pokazao kako te ljubi i kako si mu važna. To je bilo prije nego li ti je objasnio u čemu leže vrijednosti. To je bilo prije i već dugo nije važno. To su tek uspomene na jedno teško razdoblje koje je možda pokrilo mnoge tvoje pogreške. I pustih opet prošlost da bude prošlost, a mir se ponovno spusti na mene.

Nakon kratkog vremena, mene, uzdrmanu novim događajima, prebačenu u neke nove uloge, zatekne sebičnost. Umjesto da suze svoje sakrijem kako ne bih opteretila onu koja odlazi, neprestalno sam pokazivala na svoju bol i samosažaljevala se. Njoj sam time htjela pokazati koliko je volim, a zapravo ju nisam puštala da ode bez osvrtanja.
Djeca odrastaju. Njihovo je da odu. Nesebična majčinska ljubav ne pokazuje na sebe, ne pita gdje sam ja, što će biti sa mnom. Njima je potreban majčinski blagoslov, i pogled pun nade.

Zakorači, kćeri bez straha u novi život...
Odveži konopce koji te drže za mene...Ja ih sa svoje strane odvezujem, jer ti ne možeš otploviti slobodno ukoliko te stežu konopci moje sebičnosti. Sebičnosti, da. To nije ljubav. To je JA, JA, JA.
Pogledala sam u svoju sebičnost jer me uznemiravala. Iznijela sam ju u ispovijedi. I začuh; Da, kćer odlazi. Ona te ostavlja. Tako treba biti. Pusti ju, jer neće biti sposobna ići naprijed ukoliko joj je pogled okrenut natrag. Neće biti usmjerena na svoj novi život kad dođu problemi, neće sazrijeti, nego će utrčavati u tvoj zagrljaj, u bijeg...
To je istina. Želim voljeti svoje dijete. VOLJETI. Ljubav je nesebična, ljubav ne zarobljava, ljubav pravi mjesta drugome, ljubav gleda da u drugome rastu zdravi osjećaji. Strah od gubitka ljubavi čini nas sebičnima. A u pravoj ljubavi straha nema. Moje dijete voljet će me onako kako se voli majka.


Na peronu života majka stoji i promatra vlak kako odlazi, mašući svom djetetu, s osmijehom i povicima; Sretno, sretno...
A kad vlak s perona ode i odvede kćer, majka tek tada pušta suzama da teku...
Kad isteku, ona diže svoju glavu, vraća osmijeh na lice, jer dijete je tamo gdje treba biti, i ona je tamo gdje treba ostati...obje u slobodi.....


Idi, kćeri moja, idi....Idi jer tvoje vrijeme dolazi.
Stojim na peronu, a ti...nasmiješi se, mahni mi i gledaj u put koji je pred tobom.

SRETNO, SRETNO!!!

12.09.2011. u 09:02 • 8 Komentara • Print • # • ^

utorak, 06.09.2011.

Svjedočanstvo ljubavi

- Mama, ja danas imam PUNIH šest godina, Marija je danas izjavila ponosno kad sam joj čestitala rođendan.
- Da, kćeri, imaš punih šest godina.

Njezino začeće podsjetnik mi je na najveći dar koji je prethodio tome. Marija nije najveći dar moga života. Nije to ni njezin brat, ni njezina sestra, iako su njih troje srca moga srca...iako njih troje kucaju mojim žilama, iako bih svoj dah dala za njihov svakog trenutka.
Najveći dar moga života koji sam dobila od Boga je dar vjere u Njega. Bez njega bila sam obezglavljena. U tom daru zasjali su svi ostali darovi, pa i dar koji sam primila prije šest godina, rođenje moje Marije.

Njezino začeće uslijedilo je nakon primitka dara vjere. Rekoh svom mužu kako osjećam da Bog želi da opet rodim. Pomolila sam se i rekla Bogu ako On to hoće, ja rado prihvaćam njegov dar...Nije dugo trebalo čekati, istog tog mjeseca nosila sam pod svojim srcem jedno novo srce. Bog je odabrao povjeriti mi nju, malu Mariju.
Kroz trudnoću puno sam bila u crkvi, i dijete je primilo puno Božjeg blagoslova. Svećenici su polagali ruke na moju glavu, primila sam i bolesničko pomazanje jer je porod bio rizičan. Naime, Marija nije u mom trbuhu bila u položaju glavom, nego zatkom. Nisam išla na okretanje djeteta koje mi je doktor preporučio pred kraj trudnoće. I sam je rekao da je to rizično u toliko visokoj trudnoći.
Ne znam jesam li već spominjala da sam trebala putovati u osmom mjesecu trudnoće za Lourd. Bezglav potez. Kad sam krenula po avionsku kartu, molila sam Gospu nek spriječi ako to nije dobro za dijete. Kad sam došla u agenciju, preuzmem kartu i gledam, tražim na njoj grešku...Na karti je stajao pogrešan datum povratka i karta je poništena a ja ostala doma. Hvala Gospi koja je unatoč mom nerazumnom postupku pomogla.

Kad sam čekala u bolnici šest dana da porod krene prirodnim putem, molila sam i uzdala se u pomoć Božju. Marija se rodila čudesno brzo i lako, bez ikakve pomoći doktora, na zadak. Ni ja ni ona nismo se mučile. Ni u jednom trenutku nisam posumnjala da će sve biti dobro. Nije bilo nikakva straha. Beba je bila svijetla, nije uopće imala crveno lice. Rodila sam nju puno lakše nego onih dvoje prije nje. Oporavak mi nije uopće bio potreban.

Jutros sam bila na Misi. Misli su mi išle prema Gospi. Kako je rođendan moje Marije proslavljen u subotu, zaboravila sam da ima PUNIH šest godina upravo danas. Na Misi nisam zahvaljivala za malu Mariju stoga. Stajala sam ispod četvrte postaje križnog puta. Podigla sam oči i gledala Isusa pod križem kako nježno pruža ruke svojoj majci, koja gleda u njega...Mislila sam o ljepoti Gospine duše koja nije bila bijesna, ogorčena, nego je samo trpjela sa sinom. Mislila sam zatim o ljepoti njezina tijela. Sjetila sam se riječi jednog prijatelja o Marijinu duhu i o ženama koje imaju njezin duh. Govorio je i o Evinu duhu i ženama koje imaju taj duh. Kroz život malo je u meni bilo Marijina. I danas se borim s tim Evinim duhom svaki dan.
Gospa je gledala u vječno i bitno. Nije ni bila svjesna ljepote svoga tijela, poput djece koja su prelijepa ali to je za njih nevidljivo.

Gledam pred bolnicom čovjeka kojem su noge zamotane u zavoje. Misa je u bolničkoj kapeli tako da sam tog čovjeka srela ispred, bio je u razgovoru s nekim. Njegove noge nisu cijele...
Tijelo je propadljivo, bilo lijepo ili ružno, cijelo ili hendikepirano. Za ovaj svijet ono je tek stan duše, i naš odnos prema njemu vodi nas naprijed ili natrag u duhovnom putovanju.

Svojoj maloj Mariji za ovaj i za sve sljedeće rođendane želim Marijin duh. Ništa joj više nije potrebno.

Ovaj post koji pišem na brzinu, jer moram dalje u trku dana, svjedočanstvo je jedne ljubavi. Ne moje prema maloj Mariji, nego Božje prema meni....prema svima nama...

Danas mislim o toj ljubavi, i svaki Marijin rođendan sjećanje je na veliki, najveći dar koji sam primila u životu. Iznad toga nema.

Rasti, Marijo...nasljeduj Gospu...mama će moliti za to...

06.09.2011. u 11:26 • 14 Komentara • Print • # • ^

srijeda, 24.08.2011.

Vrijeme curi poput vode...

U zadnje vrijeme nema me tu puno. I dobro je tako. Naime, borila sam se počesto s tim svojim provođenjem vremena na internetu. Znala sam da je navezanost ako moram baš svaki dan biti negdje, isto kao što je navezanost ako moram biti s nekom osobom svaki dan i to bez mjere. Prepoznajem u sebi kad se srce zakači za nešto previše. Uvijek to istisne Boga s njegova mjesta, a to ne želim. Zato ga molim da me vodi putovima koji meni nisu znani, a koji su potrebni kako bi moje srce bilo slobodno. Koliko vremena mogla sam provesti s Njim umjesto govora o Njemu...no u svemu je potrebno rasti i sazrijevati i svaki hod ima svoje etape. (nadam se da neću koračati previše unatrag).
Nekad sam imala potrebu sve ovdje donositi. Znala sam se uhvatiti u nekom razmišljanju, čak i na Misi, i misli bih razrađivala za blog u tim trenucima. Osjećala sam da to nije dobro, ali sam te impulse znala i zagušivati u sebi...
Sve su to male opasnosti, koje ako se razvijaju, potiču rast onog negativnog, tj rast mana.

Moj život je u zadnjih dva mjeseca poprimio jedan novi smjer. U tom novom, brzom ritmu, nemam više vremena kao prije. I tako sam se odlijepila i od bloga i vidjela da ono što je bilo nužno i bez čega bih osjećala prazninu može to prestati biti, a ja biti ispunjena i sretna jer to je ono čime me sloboda, nevezanost, daruje. Nema potrebe, pa nema ni praznine koju neispunjenje rađa. Pišući ovu rečenicu širim svoju misao na neke druge navezanosti i zahvaljujem Bogu koji oslobađa. Nedavno sam osjećala kako me sa svih strana vuku i mame napasti, kao mornare glasovi sirena...da, zaista. Mislim da su dolazile od neprijatelja duše. On zna dušu tako zahvatiti i mučiti, ali popusti taj stisak, samo treba čekati.

No, čitav ovaj post htjedoh napisati radi jedne djevojke za koju u zadnje vrijeme ne nalazim vremena koliko bih trebala. Nedostaje mi ona i naši razgovori. Pokatkad me pita gdje sam....Još mi se vuče srcem njezina rečenica; Pa zar nemaš pet minuta vremena za mene..
Bolna je to rečenica. Uistinu mogu naći te minute, i puno više od toga, ako to hoću. Vihor života zaogrnuo me u nove stvarnosti i tako sam ovo iznimno prijateljstvo zapustila. Tu nema opravdanja.
Prije neki dan me nazvala.
Bila sam poput slijepca koji se oslanja na sluh. Upijala sam njezin slatki glas i bila sretna što smo tako spontane. Jesmo, jer smo iskrene. Ne, nisam htjela sakriti od nje da sam mogla naći vremena, naprosto mi se to maloprije posvijestilo.

Mislila o njoj maloprije, kako bih joj mogla napisati neki sms ili kratki mail. No, onda rekoh sebi; Napiši više, nemoj ništa raditi da zadovoljiš formu. Uzmi si vrijeme za nju. Vrijeme jest dragocjeno, i prolazno, zahvati od njega i daruj onom tko ti je dragocjen. Ova djevojka to jest, radi svoje izravnosti, iskrenosti, ljubavi koja otvoreno pita; Zar nemaš pet minuta za mene...
Ljubavi koja nema ponosa, inače ne bi bila ljubav...

Zapravo, zapanjilo me što se ona točno sjeća datuma kad smo zadnji, i jedini put, razgovarale na telefon....Bože, zaista je posebna. Ne želim biti okrenuta sebi i zbivanjima toliko da pustim vrijeme da mi iscuri kroz prste, a u tom vremenu i ljubav koju sam propustila dati...

Vrijeme curi poput vode kroz prste, i nestaje...Zahvatiti ga i zadržati može jedino....LJUBAV.

24.08.2011. u 21:02 • 17 Komentara • Print • # • ^

četvrtak, 18.08.2011.

18.08.2011. u 21:39 • 3 Komentara • Print • # • ^

srijeda, 10.08.2011.

Laku noć...Bog ti bio upomoć

D: .....onda sam bio na sedmom nebu
a sad sam prizemljio


V: to mora tako biti
sad je na tebi, nama, da se trudimo
kad je onaj prvi zanos splasnuo za Bogom
sad ide teži dio


D: dobro, imas li osjecaj da si dvolicna nekad?

V: uvijek

D: i sta cemo protiv toga?

V: uzdat se
znaš,
ja sam sebi rekla
možda će moja duša propast
ja to ne znam
vidim kakva sam...jad i bijeda
ali
ovdje mogu bit s Isusom
i dolazit ću stalno na Misu
da budem s Njim
pričešćivat se
ispovijedat

D: ok

V: bit ću barem ovde na zemlji s njim
ovo je duhovni boj
Isus kaže da mnogi krenu ali malo ih ustraje
jer je uzak put
na ovo je mislio
na te poteškoće unutar sebe
znaš da sv Pavao kaže; dan mi je trn u tijelu
da se ne uzoholim
nadam se da je i kod nas tako
te slabosti
zbog njih bar ne možemo bit oholi zar ne
kaže Pavao; tko će me izbaviti iz ovog smrtnog tijela
i odgovara sam; Isus Krist
tako i mi
mučimo se u zahtjevima tijela
koje hoće
ugodu
često i grijeh...
moramo se stalno truditi
bez obzira koliko uspijevali ili ne

D: je li mislis da je Isus u Magdaleninom drustvu se ponasao
drukcije bar ono malo iz nelagode ili sta ti ja znam
ili je on lako stajao iznad svega toga?

V: on je vidio njezino srce
tu je gledao
kad joj je rekao;
Gdje su oni koji te osudiše
a ona rekla;
Nema ih više
on kaže njoj; Idi i ne griješi više
kužiš
on ju je okrenuo prema budućnosti
za njega je njezina prošlost mrtva
on je vidio sve
od početka
sav njezin život
i zašto je počinila neke grijehe
što je dovelo do toga
vidio je sve njezine rane
a mi gledamo uvijek samo čovjeka u jednom trenutku
pa lako sudimo

D: Što nam je ciniti ako se u nekoj situaciji osjecamo da bi
se ponasali kao neki sto ne cine nesto pravilno?
mi bi isto sudjelovali i pricali ali znamo da nije prikladno za nas

V: nije bitno što osjećamo
nego da se opiremo

D: onda smo dvolicni

V: ali ako se odupireš tome
ti rasteš po svom otporu
nisi kriv zbog toga što se rodila ta želja
ali od tog trenutka ti biraš što ćeš s tom željom
hoćeš li je se odricati
ili je hraniti, tj razvijati, pristajati na nju

D: znas da si to ti a ne smis biti

V: znaš da si to ti
ali odabireš ono što je
Božja volja a ne tvoja
stvar je odabiranja
npr čovjek homoseksualac
može se posvetiti baš po tome
on nije kriv što želi muškarca
ali ako on neće biti s njim
radi Boga
tada se posvećuje po tome
nije dvoličan

D: lako je sa jednom velikom stvari ali kako sa tisucu malih
osjecas se
kao da ne smiješ živjeti svoj život

V: kako ne smiješ?
šta te sve muči?
misliš da mene nije
svašta ima u meni s čim se mučim
je li to zato što sam dugo živjela bez Isusa
i naprosto je taj stari čovjek u meni previše živ...


V: dvostrukost, ne dvoličnost
to svi imamo

D: ajde nek je dvostrukost
lijep izraz


V: ima jedna izreka;
Svi mi u sebi imamo dva vuka
dobrog i zlog
pobijedit će onaj
kojeg hranimo


D: e citao sam i to


V: hrani tog dobrog
a onaj drugi nek crkne od gladi:)

D: prije mi se automatski hranio dobri
nisam morao ni misliti



V: tako je,
ali to ne bi bio put koji je uzak i trnovit

V: napasti su faze, treba čekati da popuste
prolazne su


D: virujen

V: osim toga tri su neprijatelja duše
đavao, svijet i tijelo

D: zato se kaze odluci sutra

V: da
odgodi
reci sebi; to ću sutra
i onda će proći
teško je, ali ti i ja znamo da je to jedini pravi put
mi ne možemo pravit se da nam nije dana spoznaja
nadam se da ti je lakše jer vidiš
da je i drugima tako
kaže sv Pavao; sjeti se da i tvoja braća po svijetu
prolaze iste muke, tako nekako
idemo sad...bok


D: zašto "bok" kaže se
laku noć Bog ti bio upomoć:)


V: laku noć
Bog ti bio upomoć....

10.08.2011. u 14:57 • 7 Komentara • Print • # • ^

ponedjeljak, 01.08.2011.

Isuse...

U moru događanja koja se sručiše na mene ne želim te zaboraviti, naš odnos zapostaviti. Negdje u pozadini zbivanja to je ono što se u meni paralelno događa, živi, ta želja da te ne zaboravim...
Moram se probiti kroz more obaveza i pronaći vrijeme za nas. Vučem sama jer ne nalazim vrijeme za tebe, za predanje svojih briga onome koji poziva; Daj mi svoje brige...
Što ja to pridržavam za sebe? Zar ne znam već odavno; ono što zadržim nećeš mi oteti, pa ni kad su brige u pitanju?

Proteklih dana počelo je jedno novo razdoblje mog života. Sasvim drugačije. Emocije se izmjenjuju. Pitanja...strah...Zaboravljam s tobom podijeliti, tebi povjeriti. U svemu tome dopuštam da me zasljepe svjetla svijeta, a svjetlo kojim ti odsijevaš ne zasljepljuje, ono rađa vid duše.
Molitve mrmljam. Ne pričam s tobom. Ne ulazim u one najnježnije i najdublje predjele svog bića, u one predjele koje si ti oživio i u kojima jesi. Odlazim daleko od sebe i od tebe u brige. U tuge rastanka koji je neminovan i koji nije ništa strašno...
Ostajem izvan sebe i daleko od tebe. Poput Petra sam koji je hodao po vodi ususret tebi dok ga vjetrovi ne uplašiše, a onda je počeo tonuti i vikati; Spasi me...
Pogled svoj s tebe već danima premještam na nemirno more.

U konkretnom životu vjera ili jest ili nije. Moja vjera je takva da se moram podsjećati na nju. Čupati ju odnekud iz sebe. Buditi ju. Kad su drugi u pitanju tako mi je jasno sve; Bog je tu, vjeruj i bit će ti.
A kad sam ja u pitanju, moram se podsjetiti da isto vrijedi i za mene. Bože moj, kako je krhka moja vjera...Je li to stoga što je tako kasno probuđena? Augustin je vapio; Kasno sam te uzljubio, Ljepoto...

Ljepoto moja, zar sam te tako kasno uzljubila da zaboravljam tebi predavati i tako se oslobađati briga...pa ionako sam sama nemoćna i to dobro znam....Ti si jedini koji poziva; Odmori se, prepusti se, opusti se, vjeruj mi i daj meni da brinem....

Tako često svjedokom sam tvojih intervencija u konkretnim situacijama...Tako često zadivim se što ti, Bog, ulaziš u naše male živote i pokazuješ svoju prisutnost i svoju skrb...Čak nam posložiš situacije kako bismo mogli shvatiti da si to zaista TI...
Nedokučiva je tvoja ljubav i neshvatljiv naš zaborav...
No eto, iako slaba, ja se usuđujem opet ti prilaziti moja Ljubavi, opet se uzdati u tvoju silnu praštajuću ljubav i opet hodati po vodi gledajuć u tebe...

Utkaj u mene niti ljubavi, prošij me vjerom, ufanjem žile mi natoči!

01.08.2011. u 22:25 • 11 Komentara • Print • # • ^

subota, 30.07.2011.

30.07.2011. u 22:10 • 8 Komentara • Print • # • ^

utorak, 26.07.2011.

Ponekad

Ponekad ljudi odu, iako govore da su tu.
Možeš ih vidjeti, možeš ih čuti, sve je isto, a ništa isto nije.
Pitaš se da li oni ne znaju o svom odlasku,
ili im nedostaje hrabrosti za istinu.

Ponekad se s nekim (nekad) bliskim riječi mimoilaze.
Nema više razumijevanja. Kao da se govori različitim jezicima.
Ponekad se riječi odbijaju od zida.
Ti vičeš i plačeš a kao odgovor čuješ samo jeku...

Ponekad se ista situacija vidi sasvim drugačije,
možda jer je osoba otišla daleko i pogled je promijenjen.
Ponekad kucaš ali iznutra odgovora nema, ili je nerazumljiv.
Nema nikog tko bi otvorio jer više ne stanuje tu...

Ponekad dođe vrijeme da pogledaš na sebe.
Ponekad dođe krajnje vrijeme da svoje srce prestaneš ranjavati.
Ponekad dođe vrijeme da kreneš naprijed.
Da prihvatiš sve kako jest i zaista kreneš dalje...

Ponekad nema ničeg, ničeg u tim sjenama prošlosti.
Ponekad je potrebno pomoći sebi, zaista pomoći sebi.
Ponekad moraš odraditi to sama.
Nitko ne može proći tvojim putem umjesto tebe.

26.07.2011. u 23:50 • 15 Komentara • Print • # • ^

petak, 22.07.2011.

Marija Magdalena

Marija Magdalena imala je sedam zloduha. Isus ju je oslobodio. Koji su to zlodusi bili? Padaju mi na pamet, (ili sam ih dozvala iz sjećanja na negdje pročitano vezano uz Mariju Magdalenu) sedam glavnih grijeha. Oholost, škrtost, bludnost, zavist, neumjerenost u jelu i piću, srditost i lijenost. Jesu li to bili zlodusi koji su ovim grijesima u kojima je sve sadržano, opsjeli njezinu dušu?
Ni jedan grijeh ne dolazi sam, rekao je jednom fra Toni Vučković, u katehezi prije Svete Mise, jedne srijede u Gospe od zdravlja. Ja sam tada čekala u redu za ispovijed, i slušala njegov govor. Ta ispovijed, sjećam se, bila je posebna, jer mi je dodatna priprema bilo slušanje kateheze o grijehu. Mnogo puta kasnije osvjedočila sam se u te njegove riječi.

Grijeh i kajanje za grijeh. Pala mi je na pamet jedna žena koja nikako ne može povjerovati u Boga. Htjela bi ali ne može. Sve je, kaže, probala. I nitko joj ne može pomoći. Sinoć, na Misi, pala mi je na pamet ona, i misao; Nema kajanja.

Za Božji dolazak u dušu, za primitak dara vjere, potrebno je očistiti prostor naše duše. A čišćenju prethodi kajanje.

Misao se nadovezala na moje vlastito obraćenje. Sjećam se, kad bih bila na Misi, onaj dio gdje svećenik kaže;" Ne gledaj naše grijehe, nego vjeru svoje Crkve"...uvijek bi me potresao. Mislila sam; O da hoće tako biti, da On ne gleda moje grijehe...i nekako sam tražila u tom dijelu Mise olakšanje da me Bog neće kazniti ni nepokajanu, jer vjerujem. Sve bih tada dala da se ne moram ispovjediti....Nadala sam se milosrđu koje će me spasiti bez mene...

Dakle, tu još nije bilo pravog kajanja kod mene, ali nisam bila ni sasvim ravnodušna čim su me te riječi doticale. Nije još bilo spremnosti na promjene koje će uslijediti s moje strane.

Mislim da nema promjena tamo gdje je ravnodušnost spram grijeha. Jedna prijateljica nakon mog obraćenja nije mogla družiti se sa mnom dalje. Mislila sam da je otišavši od mene zapravo otišla od svega što ju podsjeća na Boga i to sam tumačila kao nešto loše. Nisam uviđala da je dobro što nije ravnodušna. Bilo bi gore da je ostala uz mene i da ju moja vjera nije nimalo smetala. To bi značilo da se u njoj ne događa apsolutno ništa po tom pitanju. Kasnije se i ona obratila. Postojalo je vrijeme i put za nju.

Sjećam se mog obraćenja. Kajanje je otvorilo vrata. Izlila sam mnoge suze. Bilo je to pravo pranje duše. I Bog se tada mogao nastaniti u mom srcu. Tek tada uistinu sam primila dar vjere. Ono prije bila je tek izmaglica. Bog je postojao i to sam znala ali nije bilo susreta s Njim, susreta koji mijenja. Sad ispovijed nije bila nešto mučno...o ne, bila je oslobođenje i donijela je radost.

Mislim jutros na sve svoje drage, obraćene. Ne preobraćene, jer bili smo svi katolici i prije, no samo po primljenim sakramentima. Vjera nije zaživjela dok se nije dogodilo kajanje. Ljubljenje Njegovih nogu svojim suzama. Njegovo "Idi i ne griješi više"...I naše; DA.

Molim danas za nas obraćene da ostanemo, poput Marije iz Magdale, vjerni Gospodinu. Molim da ga uvijek tražimo . Molim da uvijek čujemo kako izgovara naše ime i da zadivljeni odgovaramo prepoznajući ga; "Rabunni!"

I molim za sve koji ga nisu susreli da se dogodi u njima što je potrebno za taj susret!

Gospodine, za sve nas molim raskajano srce...

22.07.2011. u 12:19 • 13 Komentara • Print • # • ^

četvrtak, 21.07.2011.

Hvala Ti za mir

Želim ti zahvaliti za mir.
Već nekoliko dana sve bure u meni su se umirile. Nema pitanja. Željice koje se pojavljuju a koje bi mogle donijeti svojim razvijanjem poznati nemir, tek pokatkad kao da zapljuskuju mirne obale moje duše. Čak niti ne zapljuskuju...Dodirnu obalu, i vrate se natrag u dubine, jer ih ja vraćam tamo ne razvijajući misli. Nije to do mene. To je tvoja milost.
Znam da jest, jer nekoliko dana imala sam jake i različite nemire. Bože, kako je to teško, kakve su to muke duše. Misli izgledaju nepomične, čvrste i stalne poput stijena. Misli su teške i tamne, razdiru dušu.
Prepoznavala sam. I to je dar od tebe na kojem sam ti zahvalna. Iako glava stalno grcala je pod vodom, ipak sam znala da je prolazno i da nije sve kako meni tih dana izgleda.

Bože kako je lijepo imati mir...Dišem to punim plućima. Želim zapamtiti ovo iskustvo radi zahvale Tebi a i kako bih sljedeći put kroz takve tamne tjesnace lakše prošla, znajući da je dosta toga privid, i da mučenje duše ima svoje trajanje.

Osjećam da mi je darovano biti u sadašnjem trenutku. Nema pogleda u budućnost, nema pitanja kako će što biti. Nema straha, nema one naoblake u duši. Nema zebnje. Nema očekivanja.
Nema ni osvrta na prošlost. Nema pitanja zašto je nešto bilo. Nema potrebe da razjasnim bilo što.
Nema čak ni pitanja vezano za moju dušu, onih bjesomučnih pitanja; Što ako se zavaravam, što ako sam zaspala pa grijehe ne vidim, gdje sam i kakva sam pred Tobom, što ako se preuzeto uzdam, što ako se ne uzdam dovoljno...
Nema niti mučnih pitanja o odnosima s ljudima....

Mirujem i ne plašim se, nisam u grču. Umirena sam, znam da se trudim najbolje što mogu biti s Tobom iskrena. Danas na Misi nekako sam te uvela u svoje srce, takvo kakvo jest, bez straha, bez prikrivanja...i osjetila se dobro...mirno, kao da na Tvom dlanu počivam.

Čovjek ne može sam sebe ispuniti mirom. Ne može mu ga niti drugi čovjek pokloniti. Mir je dar Božji.
Dok traje taj mir ja ću u njemu uživati. Vjerujem da će doći nemiri, ali me sad ne brinu. Upravo krhkost i prolaznost mira čine ga tako dragocjenim. Prolaznost nemira dolazi kao utjeha u trpljenju.
Dani koji su prethodili ovima bili su jako teški. Zato sad kao da ležim na površini mora, onako opuštena, raširenih ruku, pogleda utopljena u beskrajno plavetnilo neba, uljuljkana laganim njihanjem morske utrobe, spokojna kako ne pamtim..
Hvala ti...hvala ti...
Tebi koji si tako bliz i u miru i u nemiru...
Hvala ti dok ratujem i dok se odmaram...
Tako je divno biti u Tvome miru...
biti u predsoblju Raja...

21.07.2011. u 22:15 • 4 Komentara • Print • # • ^

utorak, 19.07.2011.

koračajući kroz život putem bacam kamenčiće...

(zadnjih mjeseci zapisivala sam poneku misao koja je nastajala iz moje svakodnevice:)



Samo iskrenost ruši nepotrebne zidove i tako gradi prijateljstvo.


Prijateljstvo je kuća koja se gradi bez zidova.


Ne gledaj u drugoga bez pogleda u sebe.


Molitva je potpuna iskrenost pred Bogom.


Ne želim da mi Isus jednom kaže; Kucao sam na tvoja vrata a ti si mi zatvorila...zato mi valja dobro paziti...On dolazi kroz ljude...u njima ću ga prepoznati.


Prepreke nisu tu da te zaustave, nego da se po njima penješ gore.


Što ljudi misle sasvim je sporedno ako je savjest mirna.


Svatko je uvjeren da je vlasnik istine.


Kad sreća i mir ne ovise o mišljenju ljudi, čovjek je slobodan.


Kad govore ovo ili ono...a ti znaš da nije tako...ponekad je dobro odmahnuti rukom i reći; ljudi ko ljudi....Samo ne daj gorčini mjesta u svome srcu.


U vjeri je najvažnije izgrađivati pouzdanje...naslonjen biti na Boga u svemu. On se neće izmaknuti. Biti hrabar treba, biti toliko lud da vjeruješ kad sve ljudsko govori protiv...Biti hrabar treba za vjeru!


Govorim ti; vjeruj! Bog će učiniti za tebe, vjeruj. I kad sve govori protiv ti vjeruj i bit će ti...Govorim ti a drhtim, moja ljudskost, slabost pita me kako se usudim tako govoriti...Šuti slabosti, jer On je rekao; Kad biste imali vjere kao zrno gorušice... brda biste premještali. Imam iskustvo Božjih intervencija, zar da sumnjam? Ne, bit ću hrabra i govorit ću; Vjeruj, bit će ti! - jer istina je nepromjenjiva koliko god ja bila nesigurna i slaba...Vjeruj i bit će!


Bol koju osjetim pokazuje koliko mi je važno što se misli i govori...Gledam tad u tu bol, kao u znak svoje neslobode...gledam ju, razotkrivam, ona slabi a moja sloboda raste. :)


Mislim o Tebi Isuse...Kako si ti podnio, što si ti mislio, gledam u tvoju veliku bol i shvaćam kako je moja malena...


U lakoći se malo toga dobrog rodi.


Kažem ti "Vjeruj" i drhtim gledajuć u svoje riječi...Kažem ti "Vjeruj" i gledam u Boga, tada straha nestaje...


Lakše je ostaviti nešto sasvim nego postići umjerenost. Ali često je ono teže upravo ono bolje.


Postići umjerenost znači ostvariti slobodu.


Nastojmo živjeti ono što nam je dano; a to je samo ovaj trenutak. Bez gledanja u prošlost, i bez brige o sutra, u svakom danu pronaći ćemo radost.


Žaleći se onome tko je uzrok trpljenja, bacamo plodove trpljenja.


Znam kako je kad dušu spopadne očaj, ali znam i tko joj želi takvo stanje.


Istinska ljubav stvara dovoljno mjesta da se rašire krila ljubljenome.


Valja zaštititi svoje srce...dokle ne postane vrijedno izložiti ga.


Cvijet se otvara jutrom, dok je sunce blago, da mu ne sprži latice.
Tako i mi svoje srce otvarajmo kad nas grije blaga, sunčana zraka drugog srca.


Praštati treba uvijek bezuvjetno, no prijatelje ipak biramo po iskrenosti srca. Ne po nepogrešivosti nego po iskrenosti.

19.07.2011. u 21:49 • 11 Komentara • Print • # • ^

ponedjeljak, 18.07.2011.

O srcu

Cvijet se otvara jutrom, dok je sunce blago, da mu ne sprži latice.
Tako i mi svoje srce otvarajmo kad nas grije blaga, sunčana zraka drugog srca.

18.07.2011. u 12:36 • 10 Komentara • Print • # • ^

<< Arhiva >>

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.