Emino srce http://eminosrce.blog.hr

subota, 12.05.2012.

Bog, Magdalena i ja

Pisana riječ zna biti pravo bogatstvo. Ovih dana čitam riječi koje smo razmjenjivale prije 5 godina Magdalena i ja. Toliko toga se mijenjalo. Situacije i naši pogledi. Kad to čitam vratim se u sve te situacije, kao da ih promatram na nekom platnu...no gledam film koji nije završio, koji će se pretočiti u vječnost. Jedna stvar se nije promijenila: naša srca od početka do sad čuvala su našu ljubav. Bilo je tu mnogo riječi ljubavi, bilo je mnogo razmjenjenih osjećaja...Bilo je mnogo razgovora o Bogu. Sve smo dijelile, nikad se ne pretvarajući da smo nešto drugo od onog što jesmo. Naglas smo govorile i pokazivale na svaku tamu unutar vlastitog srca, a isto tako i na zamijećenu tamu u onoj drugoj. Nismo nikad prikrivale pronađeno. Uzele bi to i promatrale zajedno. Nailazile smo i na otpore unutar sebe ali ih nismo zaobilazile.Tu smo zastajale i promatrale otkud otpor i što on poručuje. I one misli kojih se stidimo iznosile smo jedna pred drugu, tako učeći i pred Bogom biti što iskrenije. Nekako ta iskrenost je uvijek bila ključ odnosa s Bogom i jedne s drugom. Događalo se i da se zakočimo, da ušutimo, da tražimo vrijeme za promisliti o nečemu. Jedna bi drugoj rekle; Pusti me sad, ne mogu govoriti....I puštale smo da se grč otpusti i da se priberemo. Da budemo u stanju govoriti. Ona je uvijek bila moje ogledalo, a ja njezino. Zaista, u svojoj ljubavi ona je uvijek isticala svjetle boje moje duše, jer ljepota je u srcu koje gleda...no, nikad se nije pravila da ne vidi tamne predjele i htjela je da ih gledam, da ih vidim, da ih spoznam, kako bi ih se riješila. U našem odnosu uvijek je bio Bog. I kad smo se njime zanosile kao djeca, i kad smo s drhtajem pitale jedna drugu gdje se skrio, i kad smo se bojale gubimo li ga svojom slabošću, i kad smo zajedno molile, i kad smo padale po pitanju molitve ili odnosa s Bogom, uvijek je On bio središte našeg odnosa. I uvijek smo mu se čitavom dušom klanjale i zahvaljivale za darovano prijateljstvo. Znam, on je uzeo moju ruku i stavio ju u njezinu, i darovao nas jednim dubokim, divnim, čistim, iznimnim darom; prijateljstvom koje se stiče jednom u životu...ili se ne stekne nikad.
Promatram ovih dana naše prijateljstvo...naše uspone i padove. Neke stvari su se činile kao pad a nisu to bile, neke su izgledale kao rast, a nisu to bile. Mnogo toga ne znamo, tek tapkamo, osluškujemo, učimo, pa zaboravljamo, pa iznova učimo. Ne znam koliko smo naučile, ne znam jesmo li...no znam da mi je ova žena dana za srce ali i za dušu, da s njome koračam na putu u vječnost. Ima takvih prijateljstava...ona su od Boga. Misleći o takvom prijateljstvu, mi prebiremo po srcu, prebiremo, prebiremo, i stalno zahvaljujemo. I vidimo i shvaćamo kakvo je blaženstvo onih u nebu koji se na vječnoj vatri Božje ljubavi griju, kad se dva stvora, ruku ispruženih na predokusu neba griju i zahvaljuju bez prestanka Bogu na tome daru ovdje na zemlji...
Kako tek duša u nebu može na nešto drugo misliti osim na Boga, i kako bi mogla poželjeti prestati za zahvaljivanjem i slavljenjem Boga, kad je neprestano natopljena savršenim gledanjem Onoga koji jest...
Vjerujem da ćemo jednog dana zajedno gledati Boga i klanjati Mu se, zahvalne mu što On jest...


Božje ime...eto sad mi misli idu k Njemu...Božje ime je ono koje me stalno zanosi. I kad o tom Imenu mislim, ja uranjam, uranjam u beskraj značenja tog Imena. Uranjam i ne dohvaćam, udaram u zidove svoje ograničenosti, ali uranjam i zanosim se Imenom nad svakim imenom...Imenom oduvijek i zauvijek. Imenom pred kojim se želim klanjati svu vječnost, počevši od riječi što odjekuje hodnicima moje duše,...imenom JA JESAM!
U tom imenu je sve, ali to sve meni je tako nespoznatljivo...a ipak, poznajem ga...poznajem ga iako ga ne spoznajem. Nemoćna sam. Duša je potpuno nijema dok sluša unutar sebe...JA JESAM...
Što reći može obična žena o Imenu Gospodnjem...Samo suze kupe se u mojim očima od ganuća zbog tog imena...


Kako bih voljela stalno te slaviti i nikad ništa ne poželjeti osim Tebe Gospodine moj...Toliko puta bojim se da moja duša ne zaluta u nekoj zamišljenoj mistici, u nekom proizvodu moga duha, moje jadne tašte i uznosite duše...a opet, pokatkad mi neki glasić u meni kaže; ne trni Duha....
Ne znam...Znam da sam ti voljela šaptati, govoriti, pjevati...a onda me strah sputao...strah da ne zalutam, da se ne uzdignem i da ne tresnem. Ponekad, dok klečim u crkvi a misli odlutaju kažem sebi; Ah ta vanjska pobožnost, pazi da ti ne ostane samo to! Poza, poza! Ne znam Gospodine moj, ovi hodnici kojima koračam vrlo često su tako uski, i vidljivost slaba...Čini mi se, što god sam spoznala nisam spoznala. Čini mi se mnogo toga ali što da razbijam stalno glavu promatrajuć sebe...Dižem ruke i glavu i srce gore...SRCA GORE, IMAMO KOD GOSPODINA....
Granje naših života ovdje, ali korjen u nebu. Stremljenje gore, gore....k Tebi. Što god u ovoj dolini bilo, ne vezati se, podizati sidro, jer duše su za putovanje stvorene...


Ne znam koliko nam je dano vremena ali znam, do smrti mi ćemo jedna drugu nositi...znam to. Kad jedna prijeđe iz smrtnosti u vječnost, druga neće očajavati. Pratit će tu dušu molitvama i moliti Gospodina da joj oprosti sve i da ju primi k sebi.. A onda jednom, biti će to zajedničko klanjanje Bogu jer On jest i jer nas je pozvao u divno svjetlo svoje.

subota, 28.04.2012.

O Savlu i Petru...i hodu po žici

Usuđujem se razmišljati o riječima Evanđelja, ne tumačiti jer to mi nije dano, nego tek pisati ono o čemu razmišljam čitajući ove retke. Pokatkad neke riječi čujem ili pročitam stotine puta, a onda, sto i prvi, one me ne napuštaju. Žele se u meni oblikovati, nešto mi kazuju što prije nisu. Neke kao da prvi put zaista čujem.


Dj 9
1Savao pak, sveudilj zadahnut prijetnjom i pokoljem prema učenicima Gospodnjim, pođe k velikomu svećeniku, 2zaiska od njega pisma za sinagoge u Damasku, da sve koje nađe od ovoga Puta, muževe i žene, okovane dovede u Jeruzalem. 3Kad se putujući približi Damasku, iznenada ga obasja svjetlost s neba. 4Sruši se na zemlju i začu glas što mu govoraše: "Savle, Savle, zašto me progoniš?" 5On upita: "Tko si, Gospodine?" A on će: "Ja sam Isus kojega ti progoniš! 6Nego ustani, uđi u grad i reći će ti se što ti je činiti."



Savao, "zadahnut prijetnjom i pokoljem prema učenicima Gospodnjim"...
Strašno to zvuči. Zaista je mrzio kršćane.
Savao, mrzitelj i progonitelj kršćana, u namjeri da svoje zlo nastavi, da sve koji vjeruju u Krista okuje i dovede ih u Jeruzalem, biva zaustavljen u svom pohodu od samog Isusa. Prvo vidi svjetlost s neba i ruši se na pod. To mora da je bila neka drugačija svjetlost od one koju inače vidimo, čim se tako srušio.
On ne vidi nikoga, ali čuje glas, pitanje; "Savle, Savle, zašto me progoniš?"
Isus je, kao i uvijek, direktan. Ulazi odmah u srž. Savao odgovara pitanjem; "Tko si?" ali interesantno mi je što ga oslovljava s "Gospodine". Pismo ne kazuje je li ga ugledao, ali očito ga je prepoznao. Isusovo pitanje kao da nije ni tražilo odgovor. Isus nastavlja dalje, govoreći Savlu što sljedeće treba napraviti. Samo sljedeći korak, ništa dalje od tog.
Interesantno mi je što se Isus ne zaustavlja na priči o tom progonu, niti bilo što pita Savla, niti mu što objašnjava. Kao da je previše vremena Savao izgubio čineći zlo, a sad je nepotrebno ostajati u pustom objašnjavanju. Isus ga je uputio kud da krene. Nije se zadržavao na prošlosti, i vrlo kratko je trajalo upoznavanje, predstavljanje, tek; Ja sam Isus kojeg ti progoniš.

Kad promatram svoj život sjetim se kako je i mene obasjala svjetlost. Nije bila vanjska, nego nutarnja. Ja nisam do tad progonila Isusa, ali sam živjela kao da njega nema...
Živjela sam kao da nikad nisam čula za Isusa..
A onda, njegova svjetlost obasjala je moju nutrinu. I nije me pitao mnogo. Nije ostajao sa mnom u prošlosti, znali smo i on i ja tko sam, kakva sam, i kako sam živjela. Nije me pitao ni Zašto.
Samo mi je pokazao sljedeći korak. A ja sam ga prihvatila. Taj korak, ne pitajući za ostale, ali s prihvaćanjem svih koji će doći. Nisam znala kako će biti, ali sam imala nevjerojatan mir. Mir pronađenog smisla. Isus je pronašao mene, a ja smisao.
Kad čovjeka obasja svjetlost, ruši ga. Ruši njegov dotadašnji svijet. Lažan svijet. Jadne kule od pijeska. I čovjek se ne opire tom rušenju, jer staro uminu da bi se rodilo novo. Ja nisam pitala: Tko si Gospodine, ali sam upoznala tko sam ja, i tko mogu uz njega biti.
I još mi se nešto mota po glavi ovih dana vezano za Savla. Isus mu nije rekao; Ti progoniš moju Crkvu. Rekao mu je "Ja sam Isus KOJEGA TI PROGONIŠ. Mnogi danas kažu; Ja vjerujem u Isusa ali ne u Crkvu. Ona je ovakva i onakva. Isus da ali Crkva ne.
A Isus Savlu koji progoni Crkvu nakon Isusove smrti kaže jasno; Mene progoniš. Bacajući kršćane u okove ti mene progoniš.
Zato nikako ne može stajati; Isus da, a Crkva ne. Isus je jasan i po tom pitanju.



Ovih dana mislim često i o Petru. Nekako nalazim sebe podosta i u njemu i u Pavlu. Pavlovo obraćenje me podsjeća na moj zaokret života (još da je biti borac poput njega, da je ljubiti poput njega...) a Petrova brzopletost, srčanost također mi je slična. Razmišljam o njemu, o njegovu zatajenju Isusa. Pokajao se, gorko, zbog svoje slabosti i straha. Sigurno mu je prolazilo kroz glavu što je sve obećavao Isusu..." U smrt s tobom. Neću te napustiti"...a onda, bijeg i triput; Ne znam tog čovjeka.
Nije bilo lako, ali Petar se ufao u Isusovo milosrđe. Nije rekao; Ja nisam dostojan govoriti o Isusu, jer ponio sam se kukavički, nisam vrijedan. Ne....Kakvi god mi bili, to nije razlog da napustimo vjeru, i da prestanemo svjedočiti. Kakvi god mi bili, to nije razlog da bježimo od molitve, ili od svete Mise. Petar nije očajavao, jer nije bilo ohol, a nije se ni preuzeto uzdao u milorđe Božje, ne. Nije rekao; Takav sam i što mogu, Bog će oprostiti....
Dao je sve.
A trebalo je moći oprostiti sebi. Trebalo je i prihvatiti oproštenje....

O kako je težak put...Kao da hodaš po žici. I svakim korakom ona se zaljulja. Ispitivanje svoga srca uistinu je hod po žici. Valja biti oprezan i dobro otvoriti oči. Inače nema iskrenosti. A bez iskrenosti nema ni koraka po toj žici. Čudno je to. Ne znaš ni hodiš li naprijed ili natrag....Ne znaš, ne vidiš. Ne znaš ni jesi li i koliko si iskren.
Ali hodaš, hodaš putem na koji si pozvan, koliko god on uzak i nesiguran bio...jer kao što Petar reče Isusu; Kome da idemo, Ti imaš riječi života vječnoga.
Nema drugoga.

srijeda, 25.04.2012.

pazi da te srce ne osudjuje

Malocas jedan glas mi rece: U mojim si molitvama. Ne boj se. .
On ne zna o meni nista, zna samo ono sto rekoh; Sjetite me se danas na Misi. Nemam potrebu objasnjavati, pricati. I kad bih htjela ne bih mogla, jer to nije zub, ni bubreg.....Dusa je. Dusa koja ne moze, ili ne zna, ili ( a tog me strah najvise) ne zeli gledati u svoje dubine.
Jucer mi tako dodje misao kako je uistinu bitno kakvi smo pred Bogom, a nebitno razumiju li nas ljudi. Pa ni sama sebe ne pronicem. Zatim se sjetim rijeci Svetog Pisma: PAZI DA TE SRCE TVOJE NE OSUDI. Trenutno ne znam sto nalazim osim straha: Kakva sam pred Bogom. Strah me odvojenosti od njega za svu vjecnost. Molim. Drugo ne znam. Bojala sam se i moliti, osjecala se nedostojnom, pa uzeh krunicu Bozanskom milosrdju....Onome koji poziva nas gresne i jadne da mu pridjemo, da se uzdamo, unatoc bijedi koju nalazimo u sebi.
Sve manje sudim bilo kome promatrajuc sebe. Ne svidja mi se sto nalazim u tom promatranju, ne svidja mi se ni sve sto naslucujem, ni sve cega se strasim. Ali sto mogu osim nadati se i moliti. Drzati se Isusa ponavljajuci: Pogledaj idem li putem pogubnim i povedi me putem pravim....


Isuse moj..
ne idem za zeljama,
samo ti predajem...
sve, sve, sve....
Ja ne znam gdje sam ni kako me ti vidis.
no znam da me vidis...
svu me vidis....
Dajem ti svoju ruku i jedino sto trazim
..da te ne izgubim
povedi me...
kud god je potrebno na putu do tebe...
Povedi me..molim, sapcem, vapim....
pazi,me, ne daj me, vodi me...

srijeda, 22.02.2012.

petak, 30.12.2011.

Otvorite vrata Isusu Kristu

Žena je krenula na svetu Misu, blagdan je Svete obitelji. Osjetila je dan prije na vlastitoj koži što je napast i od koga je. Nije ni razumjela jučer (nije se sjetila koji je danas dan) zbog čega osjeća toliku napetost između sebe i muža. Smetala ju je nestrpljivost, i njezina i njegova, koja se kroz čitav dan osjećala u njihovu odnosu. Legla je ljutita. Molitva krunice s kćerkom obrisala joj je suze i umirila dušu. Krunica na koju se ne bi ni odlučila (kad je ljutita ni ne sjeti se molitve), da joj nije malena kćerka rekla; Mama, obećale smo jučer da ćemo moliti večeras krunicu.

Jutros žena shvati koji je dan, i razumije jučerašnji nemir. Razumije da on dolazi od protivnika obitelji, đavla, onoga čije postojanje ostade skrito mnogim obiteljima, pa čak ni ona, koja je spoznala,vrlo često ga ne prepoznaje.
Jutros se zaputila na svetu Misu, predati svoje nemire Gospodinu, i priljubiti sebe i svoju obitelj uz srce Marijino, Josipovo i Isusovo. Predati srca svojih srcima njihovim, kako bi se utoplila na vatri istinske ljubavi, i kako bi nešto od te ljubavi upila te donijela doma, svojima.

Dan je bio čudan. Mistično svjetlo skrivenog sunca obojalo je jedan djelić tmurnog neba. No, kad je izišla na ulicu, svjetla nije bilo. Oblaci sve prekriše. Kiša je rosila, ali ona se nije imala vremena vraćati po kišobran. Hitala je. Željno.

Našla se pred raskrižjem glavne ceste. To je široka cesta, tako da kad prijeđe jedan dio morat će zastati, obično se promijeni boja semafora iz zelene u crvenu, a automobili odmah krenu brzo i više nema vremena. Opasna je to cesta.
Ususret išla joj je žena s djetetom u kolicima. U njezinu pokretu vidjela je nešto neobično. Kao da je žena pala pa se nekako teturavo kretala. Namještala je dijete u kolicima baš posred semafora.
Mimoišle su se, no pogled joj se vrati na ženu s kolicima koja nije nastavila hod, nego se pridržavala za glavu. Što učiniti? Je li joj loše? Ako se vrati, neće stići na Misu, a tako joj je važno. Gledala je i brzo mislila. A što ako ovoj ženi nije dobro, a ode na Misu? Kakva je to tada Misa? I čemu?
U tom razmišljanju ugleda neku staricu.. Starica je vidjela da nešto nije u redu i zastala da upita. I ova koja je razmišljala prestade misliti i vrati se.
Pita jel sve u redu, žena kaže da je pala, da se udarila u desnu stranu lica. Dok je govorila, samo se odjednom srušila u nesvjest.
Brzo se radilo dalje. Brzo se zvalo hitnu pomoć.
Žena je ostala bez svete Mise. Sva se tresla. Osjećala je slabost u nogama. Nije znala kud hoda.
Ovaj put je dobro odabrala. Tko zna koliko puta nije...
Vjeruje, da joj je Gospodin šapnuo; Hej, i tu sam...tu gdje me vidiš tu zastani..i tu me primi. Ovaj put ne u Hostiji, ali u čovjeku kojeg nećeš mimoići..
Prepoznaj me....

Nazvala je muža, ispričala mu događaj, i šapnula tiho; Danas je blagdan Svete Obitelji. Znala je da će i on povezati jučerašnji nemir sa onim zlim koji mrzi obitelj i sve čini da joj naudi. Znala je da će mu se vratiti mir.


Jučer baš žena je otvorila knjigu koja govori o pobožnosti prema presvetoj djevici Mariji. Vidjela je sliku gdje Sveti Ljudevit Montfortski unosi siromaha i govori; Otvorite vrata Isusu Kristu.

Bez toga nema vjere. Bez toga pobožnost je uzaludna, bez temelja, svrha sama sebi, ili možda pokušaj da se zasluži nebo. Savršeno kajanje je kad se kajemo ne zbog straha za vlastitu dušu, nego iz boli što smo uvrijedili Boga. Savršena ljubav je ne kad činimo kako bismo spasili sebe, nego jer ljubimo Boga.
Bože, daj nam svima te žive i prave ljubavi. Bože, pomogni nam da te prepoznamo i da te ljubimo. Mišlju. Riječju. Dušom i srcem. Djelima. Amen.

ponedjeljak, 26.12.2011.

Sretan Božić!

Sretan Božić!
Ta riječ BOŽIĆ je divna. Budi nježnost. Mami osmijeh.
Kad znamo što znači lakše prilazimo RIJEČI ŠTO TIJELOM POSTADE. Lakše otvaramo srca.
Rijec BOŽIĆ znači MALI BOG.
Zamisli, Veliki postade majušnim da se ne bojiš primiti ga u svoje srce.
Postade siromaškom na slami, da se ti sažališ i potrčiš odjenuti ga, ugrijati ga. Da podigneš pogled sa sebe i da se zagledaš u njega.
Postade djetešce bespomoćno da zaboraviš koliko si ništavan i da te to ne uplaši i ostaneš daleko.
Ne boj se sebe i primi to dijete, kakav god da jesi, i On će ti pokazati - voljen si takav kakav jesi.
Samo reci Da i on će te oduševiti.
Uz njega ćeš se htjeti mijenjati, imat ćeš zašto.
Povest će te putem uskim i trnovitim, kakvim je i sam prošao.
Ali ti nikad više nećeš biti prazan i bez radosti.
Divan je mali Bog, malen zbog tebe, koji je skrio svoj sjaj i veličinu da ti bude bliz.
Ne dopusti da sve to prodje pored tebe, reci mu: Evo me, i budi njegov a On će biti tvoj.
Sretan Božic svima !
Radujte se, svijet nije u tami, jer s nama je Božić, zauvijek!

utorak, 20.12.2011.

Zahvalnost...

Dugo ne pišem. Osjećam se nedostojnom valjda, uz sve ostalo.
Nije lako gledati svaki dan u svoje slabosti, kad se čini da malo ili ništa ne činim po tom pitanju. No, eto, unatoč svemu tome, Bog dolazi k meni...
Sinoć mi je dao osjećaj zahvalnosti prema Njemu.
U jednom trenutku, prije nego ću otići leći, pogledom obuhvatim svoj dom..i osjetim zahvalnost.
Kasnije, u krevetu, ja koja ne volim baš zimu, osjetim ljepotu zime. I opet zahvalnost. Dok sam lagano tonula u san, zahvalnost mi se stalno pojavljivala, i obuhvaćala sve što mi dolazi od Gospodina. Preplavljena tim lijepim osjećajem zaspala sam.
Prije toga, na večer, u razgovoru s prijateljem, zapravo sam osjetila veliku zahvalnost, jer ga je Bog privukao k sebi na jedan poseban način, a meni dao to promatrati...taj njihov put jednoga prema drugome...i dao mi promatrati kako za svaku dušu nalazi drugačiji način da je dovede k sebi. Ti načini su zaista originalni, i prepuni ljubavi, i zahvalna sam što mi je dao uopće to prepoznati.
Jutros dobijem još jednu radosnu vijest, vezano za drugog prijatelja...i osjetim opet zahvalnost, i sreću, veliku, veliku radost. A riječ Radost povezujem uvijek samo s Bogom...
Kako divno...
A onda naiđem i na traganje jedne duše, koje me pogodi. Kao da gledam osobu u labirintu, osobu koja upravo misli da je pronašla izlaz i uživa u tom izlazu, a zapravo je omeđena i dalje zidovima labirinta...i uhvati me tuga, zabrinutost, bol..
...Bože, Bože, daj i njoj izlaz iz labirinta...
Treba vremena, strpljenja....Bog zna zašto i kad kome daje.
Bog zna...samo On.

Želim ovih dana gajiti zahvalnost u srcu kad mi ju je već darovao. On, da. Jer sama po sebi, u svojoj sebičnosti, ne bih se sjetila zahvaljivati.
No, On je tako dobar...unatoč mojim slabostima, unatoč sporim koracima koje činim.... kad bih već mogla letjeti s obzirom koliko mi je darovano....

četvrtak, 08.12.2011.

Kome se molim

Molim se Onome koji nas je toliko ljubio da je postao jedan od nas. I na križ išao za nas .I sve patnje i boli prošao, tjeskobe, rane, osamljenosti, odbačenosti...

Ja se molim onome koji ima svoje Ime. On nije nešto apstraktno. On je Emanuel. Došao je da bude Bog s nama.

On je "Ja jesam" . Bog naših otaca. On briše vremenske granice jer je pobijedivši smrt ujedinio svu svoju djecu bezvremeno. Stoga i ja mogu čuti kako mi se predstavlja; Ja jesam. Stoga i ja mogu moliti u zajedništvu sa svima koji putuju prema vječnosti, i sa svima koji su već tamo.

On jest u svemu stvorenome, ali ništa stvoreno nije On.

On nije stanje..On nije krepost iako je krepost dobra. On naprosto sve savršene osobine ima, Od njega dolaze.

Kažemo; Bog je Ljubav. Ali njega ni taj pojam ne može obuhvatiti.

Bog je nespoznatljiv i neobuhvatljiv, ali ne nedodirljiv.

Mi ga možemo upoznati kroz Njegova Sina, a Sina kroz Evanđelje.

On je moj otac, ali ne samo onaj koji me stvorio. On je moj tata u Ocu, brat u Kristu, i vodilja u Duhu Svetom.

Njega možemo naslućivati u sunčanom danu, u dugi na nebu, u prostranstvima nepreglednih planina, u beskraju neobuhvatljivog mora, u pjevu ptice, u dječjem pogledu. No sva ta ljepota samo je odraz prave ljepote koja je u Bogu. No Njega ne mogu nazvati Ljepota. Ljepota je njegovo svojstvo. Jedno od svojstava.

Moliti se ne mogu onome koga ne poznajem. Jer molitva je predanje. A kako se predati bez povjerenja? A kako imati povjerenje u nepoznatog?

Molitva je slavljenje i klanjanje. A kako slaviti nekog kad ne znam zašto bih ga slavila. A kako znati zašto ako ga ne poznajem? Kako mu se klanjati ako ga ne poznajem? To nema smisla.

Molitva je zahvala. A kako zahvaljivati ako ne znam da je On učinio nešto za mene? Da bih znala što je učinio trebam upoznati Sveto Pismo. Dao mi ga je kako bih znala gdje Ga sve mogu naći. A kad ga upoznam kroz Sveto Pismo shvatit ću zbog čega je bila potrebna njegova žrtva. I tada ću shvaćati smisao i naše patnje. Smisao križa. I na mjestu mnogih nezadovoljstava doći će prihvaćanje. Poput Isusa reći ću, Budi volja Tvoja. I čekati Uskrsnuće.

Predivno otkriće mog života je Isus koji je ostao s nama do svršetka svijeta, u Euharistiji. Malen, skriven, jednostavan, kao i u ono vrijeme do je hodao zemljom. Ponekad se zadivim razmišljajući o tome...Isus skriven u Svetohraništu...

Ponekad zapeče....darovan...a mi hladni.....

Molitva je i prošnja. Kako prositi nekog ako mislim da je predaleko za čuti me ? Prositi mogu kad imam prema kome ispružiti svoj dlan.

Naše upoznavanje traje, jer je mogućnost moje spoznaje malena. No, On je strpljiv sa mnom. I lijepo nam je. Zanimljivo.

Ja mu se molim. Ne uvijek zdušno, i teško nalazim vrijeme za Njega. Iako je svaki razgovor s Njim ispunjenje, ja počesto biram ono manje bitno, ono površno pa stoga i lagano. I tada moja duša postaje siromašnija.

Htjela bih biti pažljivija. Molitva je i slušanje. Voljela bih više oslobađati svoje uši od izvanjskog. Voljela bih češće utihnuti za čuti Njegov glas u nutrini.

To je ono na čemu pokušavam raditi ovo Došašće. Kako bi moja molitva uistinu bila slavljenje, zahvala, predanje, slušanje, prošnja i klanjanje. Ma i još više od toga; Istinski život s Njim!

(02. 12. 2010)

ponedjeljak, 05.12.2011.

Uči od ptica

Jutros, užurbana, u brigama, podigoh pogled s ceste koja se, bezlična, protezala preda mnom. I vidim nebo, tmurno, prijeteće. Kao da se podmuklo spremalo na nagli i žestoki pljusak. Zemlja pod tim teškim, olovnim nebom, bila je prepuna brige. Ljudske brige. Kao da se okamenila pod teretima što iznova padaju po njoj. Kao da riječi poput titlova na ekranu prolaze čitavom zemljom. POSAO, OBITELJ, EGZISTENCIJA, BOLESTI, TUGE, PATNJE, BRIGE, BRIGE.

Između tog neba i takve zemlje ptice su letjele. Njihov let bio je miran. Te ptice letjele su neopterećene, kao da su se izdigle iznad zemaljskih problema, a ni prijeteće nebo nije im omelo let. Nisu se bojale moguće kiše, ni sijevanja munja koja bi uskoro mogla započeti.

Pomislih, one kao da su završile školu u kojoj mi jadni stalno padamo i ustajemo.

A ta škola kaže; Sve je prolazno. Sve je promjenjivo. Sve je tako kratkotrajno. Ne uranjaj. Digni se i poleti. Možeš izroniti iz svojih briga i dati si olakšanje. Možeš pronaći mir. U današnjem danu, u sadašnjem trenutku. Ako se izdigneš i poletiš ugledat ćeš more. I neke druge ptice. A ni tvoji problemi neće biti tako veliki iz ove, ptičje perspektive.

Nebo možda zagrmi, možda se istrese na tebe, a možda se ipak razvedri. Što god bilo, prolazno je. Ukoliko ugledaš sunce kako se probija kroz guste i naizgled neprobojne i neprolazne oblake, iznenadit će te slika koja će nastati i koja bi bez proboja kroz oblake bila puno običnija.



Podigni glavu i uči od ptica.

Poleti!

subota, 29.10.2011.

Božja ljubav

Ponekad se dogodi da shvatiš kako ti Bog čita misli i u svojoj dobroti ispunja ti ono što si tek slutio da ti treba.
Iako to otprije znaš, sad ti On svojim intervencijama u tvom životu to potvrđuje, iznova i iznova...valjda dokle jednom prestaneš zaboravljati.

Negdje u pozadini tvoga uma razvijala se čežnja, sitna.
Negdje u dubinama tvoga srca produbljivala se praznina...

I vapio si jer ti se činilo da nemaš vremena, ni prostora, niti sposobnosti, ma čak ni snage za pravi vapaj...i da gubiš ono što ti je najvrijednije; da upropaštavaš svoj odnos s Bogom...

I kad si već uzdrman, i razdrman, tonuo u obamrlost, On ti je pokazao da je čuo tvoje misli koje nisu ni sazrele do prepoznavanja u tebi...čuo ih i uslišao, ispunio, osmislio.

Odjednom, tvoj umor nestaje, tvoja čežnja zadobiva ispunjenje...

I ti si sretan jer u svemu tome prepoznaješ ljubav koja te pretiče uvijek, ljubav koja te stoga i zadivljuje uvijek; Božju ljubav!

četvrtak, 20.10.2011.

...i odveli te u sveti grad, nebeski Jeruzalem...

Stojim u crkvi, prepunoj. Vani je gotovo mrak, iako tek je 15 sati. Svećenici prolaze crkvenom lađom do teških, ulaznih vrata. Tišinu razbija zvono. Čujem ga nekako drugačije nego do sad. Svaki udarac kao da je praćen nekakvom muklošću. Kao da čujem jecaj uz svaki teški bat crkvenog zvona.
Svećenici zastadoše na vratima. Svi koji stojimo unutar crkve okrenusmo se prema vatima. Ljudi koji su vani prilaze bliže. Svećenici započinju molitvu. S obje strane lijesa stoje muškarci. Nakon molitava ulaze za svećenicima, hodaju uz lijes prema oltaru. Obitelj je već otprije u prvoj klupi.

U gradu je drugačije. Na Lovrincu je posljednji ispraćaj, sućut se iskazuje ožalošćenima, čitave kolone ljudi ih ljube, svećenik se pomoli i ide se na groblje, a tek nakon pokopa tijela održava se Misa.
Moj tata umro je u našoj kući na selu, tako da ga nisu iznosili u mrtvačnicu. Cijelu noć dolazili su prijatelji i obitelj biti s nama...a mi smo sjedili pored lijesa. Pitala sam se je li moguće da je tata unutra..
Svatko bi došao, uzeo blagoslovljene vode, poškropio lijes i molio se za dušu mog tate. Sjedilo se u tišini. Svijeća je bila upaljena. Pokraj tatinog lijesa stajao je kip Srca Isusova. Dugo se moj pogled zadržavao na njemu. Nisam u to vrijeme išla na Misu, ali ipak mi je bilo drago gledati taj kipić. Jednostavno, bilo mi je drago što je tu...Imala sam nespoznatu sigurnost da je Isus čiji kip gledam, uz moga tatu. Um to nije shvaćao ali je srce bilo mirno u tim trenutcima.

Sad sam tu, još jedan sprovod.. Ne u prvoj klupi, ne uz lijes. Čovjek kojeg ispraćamo bio mi je drag, ali me pogađa više bol koju poznajem, bol onih koji ostaju.

Zvono plače..Čujem ga kako plače. I ljudi plaču. Oni koji još mogu plakati. Neki su se naplakali i utihnuli. K svetoj Pričesti prilazi žena. Prolazi pokraj lijesa svoga muža. Lijes. Cvijeće. Svijeće. Miris tamjana. Isuse, utješi ovu ženu. Smrt joj je uzela boju s lica. Oči su joj tako ispaćene...
Svečano je. Tužno ali svečano. Jako volim pjesme za dušu pokojnoga. Volim, jer vjerujem , vjerujem da se naša molitva uzdiže k nebu. I da se nebo sagiba k nama u ovoj ljudskoj boli.

"U raj poveli te anđeli,
na dolasku tvome primili te mučenici!
I odveli te u sveti grad,
nebeski Jeruzalem.
Zbor anđeoski te primio
i ti s Lazarom, nekoć ubogim,
pokoj vječni imao!"


Kišno je. Nekako volim biti skrivena pod kišobranom kad iz crkve idemo k groblju.

Uz ovu bol doživljenog, prepoznatog, ćutim jednu jaču, dublju.
U prepunoj crkvi gotovo nitko ne ide na Pričest. Nitko te neće, Isuse...Kao ja nekada. Možda neki ne mogu, ali bolna je pomisao da mnogi nikad ne primaju Tvoje sveto Tijelo...Ravnodušnost...kao moja nekada...
Oživi ova srca da te upoznaju, da ih utješiš, da ih ispuniš, da ih osmisliš. Ja znam, ova žena požutjelog lica primit će utjehu, jer Ti si s njom.

Ulazimo u groblje. Muškarci nose lijes..Kiša im natapa leđa. Suze i kiša umivaju im lica.
Na grobu svećenik. Molitve.
Oko nas položeno cvijeće. Kiša, kiša, suze, bol....nevjerica...
Gledam lijes, i ruke žene koje ga grle.
Prije nepunih osamnaest godina rodila se djevojčica. Bila je kćer ove žene i muža što ih je smrt rastavila.
Vrlo kratko je živjela.
Njezino ime je Slavica. Ime koje je ponijela u vječnost.
Slavice, dočekaj svoga tatu...
Ne ćutim strah. Molim; primi ovu dušu Gospodine, k sebi. Primi ovu dušu u svoju radost. Mala Slavica tatin je anđeo u nebu. Sigurno pred Tvojim licem moli za svoga tatu...

Bože, život je prepun mijena. Vjenčanja, rođenja, smrti...i tako u krug. Svi oćutimo i radost i žalost. I svi se izdignemo iz boli, prije ili kasnije. No, s Tobom je sve drugačije....
Budi im bliz...i daj da to znaju, da si im Ti bliz, da si neprolazan, i da ih ljubiš. S Tobom smrti nema, tek rastanak za kratko, tek prijelaz koji nas sve čeka...a onda...jednog dana radost vječna.
Molim te za sve nas da tu radost dosegnemo. Čuvaj nam duše i usmjeri nas, od svakoga zla i propasti očuvaj nas, kako bismo svi u Tebi jednom postali...JEDNO..


A ova pjesma, koju volim, pjesma je svakom našem čovjeku, žuljavih ruku i velika srca, čovjeku ocu, mužu, poštenom i vrijednom...ovome kojeg sad ispraćamo, i svima koji su već otišli ili će otići...

ponedjeljak, 17.10.2011.

Ruže među trnjem

Nema razloga za tugu. Ideš u novi život. Tekst ove pjesme nema veze s našom istinom, jer ovo što se događa nije gubitak (ali eto, sad me sve podsjeća na tebe...).
Život se umnožava, ljubav se umnožava. Rastanak koji je pred nama samo je jedna prekratnica u našim životima. Ti ostaješ moja kćer, a ja tvoja majka. Samo se malo odmičem u stranu, kako bi ti mogla živjeti svoj život onako kako treba...kako bi mogla nesmetano stvarati svoju novu obitelj.
Meni kao majci sad je potrebna mudrost. Potrebno mi je razlikovati što ti trebam govoriti i kada to činiti.
Ne želim se nadvirivati nad tvoj život i budno promatrati sve što se zbiva u tvom životu, posebno ne odnose koje stvaraš. Jučer sam na Misi razmišljala o tome. Ne želim biti osoba koja pere ruke i zatvara oči, ali niti ona koja na sebe svrće pozornost dajući ti pogrešne savjete. Mislim da ljudi često čine pogreške kako bi zadržali nekakvo posebno mjesto u životima svoje djece...
Razmišljala sam jučer; ako promatram tvoje odnose pretjerano, meni se može nešto činiti teško, a ti to nositi zapravo sasvim lagano. Ti nisi ja, stoga te ne trebam promatrati kroz sebe.
Ne zadržavati. Puštati trebamo ako ljubimo. Otvarati srce trebamo, i svoje dlanove sasvim otvarati da ptica koja je rasla može odletjeti. Nama ostaje ljubav koju smo dali. I jedan novi odnos, odnos odraslih osoba koje se odjednom nalaze u sličnoj situaciji. Jako je važno ne biti sebična u svemu tome.
Kao i s drugim ljudima, potrebno je govoriti kad ti zatražiš čuti moje mišljenje. Ne prije. I tada te uvijek usmjeravati na ljubav. Ne na sebičnost. Ljubav ne pita što dobivam, nego što mogu dati.
Jutros smo razgovarale o tome kako se neki ljudi ljute na Boga jer je stavio trnje među ruže, a neki drugi ga slave jer je stavio ruže među trnje. Rekoh ti; ljubav je to...Žrtve koje se već sad traže od tebe dio su te ljubavi i valja ih prihvaćati kao takve, kao dio ljubavi, zapravo kao srž ljubavi.
Jutros si rekla; Evo mama, počelo je. Počeo je prvi korak...prvo davanje, prva žrtva.
Da, počelo je.
No, gledaj ruže među trnjem i zahvaljuj Bogu, kćeri moja;
Na ružama, jer su meka strana ljubavi
Na trnju, jer je ono ljubavi srž....

nedjelja, 09.10.2011.

U Raj poveli ga anđeli...

ponedjeljak, 03.10.2011.

Stajao je preda mnom....

Danas sam gledala u križ.
Stajao je preda mnom
i s njega nije dopirao jecaj.
Tek tiha molitva, predana.

Stajao je preda mnom
i postavljao mi pitanja
bez riječi.

Stajao je preda mnom
dodijeljen nekom drugom.
Bila je to žena u crkvenoj klupi.
Pored zapletenih nogu štake.

Svećenik je sišao do nje
s Hostijom.
Pomislih kako će u nebu
ova žena biti visoko.

Nadam se nekom kutku i za sebe.
Stoga nema bježanja
pred križevima života.

03.10.2011. u 14:03 • 17 Komentara • Print • # • ^

petak, 30.09.2011.

Fra Rafina razmišljanja

Evo, kako me Dido potaknuo da donesem poneki citat iz knjižice koja je pronađena nakon fra Rafine smrti (i to podosta kasnije), tako ću sad otvarati malo stranice knjige kojoj je autor fra Petar Bezina (inače svećenik koji se već godinama trudi oko fra Rafinog proglašenja blaženim). Eto, baš on pronašao je fra Rafine bilješke koje je pisao za svoju dušu. Rekao je da fra Rafi, onako skromnom, ne bi bilo drago što je dao tiskati njegove bilješke, ali se eto nada da će mu oprostiti.


Stoga, evo otvaram, pa gdje mi oko padne:)

- ...ali uvijek višu važnost sadašnjosti nego budućnosti, jer sadašnjost imaš a budućnost možda nećeš imat.


- Još je žalosno i pogibeljno za redovnika i svećenika i ono stanje koje ga dovodi do stanja teškog grijeha, a to je ravnodušno, često, više ili manje svojevoljno počinjanje lakih grijeha, to je stanje koje se zove mlakost.

- Ne smijem u radu prekoračiti zahtjeve razboritosti. Ne smijem škoditi zdravlju, tj. ne smijem se prekomjernim, neurednim radom, nejelom, drijemom znatno onesposobljavati za rad.

- Moram imati dobru nakanu: bližnjemu koristiti, pridobiti ga za Božju stvar. Ujedno moram isključivati namjeru, želju da se dopadam, da me se hvali. Da ovo zadnje postignem, dobro će mi poslužiti ako se ponizim pa rečem da idem jesti, zaspati ili slično. U istu svrhu ne kazuj bez potrebe ono što ti može služiti na pohvalu: kada se dižeš, zašto što radiš, što radiš, moliš) pače to koliko je pametno i sakrij. Ta opreznost i nastojanje da samo Bogu ugodiš, ganuti će Boga pa će tvoj rad blagosloviti.

- Uvijek izbjegavaj posebnosti, a kušaj se, ako je moguće i razborito, ustegnuti i od suvišnog uzimanja (npr kruha). Kušaj obrok sačiniti barem malim osjećajem nezasićenosti. Sjeti se za vrijeme jela premnogih siromaha, gladnih, pa ako možeš, razborito, kušaj da ti što preteče na korist koga od njih.

- Kada doživiš kakvo poniženje; padneš posrneš, pometeš se u čemu ili što ne znaš, sumnjaš, kad se drugi pokaže bilo u čemu iznad tebe, pa i kad sagriješiš, okoristi se time tako da se u sebi poniziš, strpljivo podneseš vanjsko poniženje. Reci tada: "Hvala ti Bože što sam ovdje ponižen. Prikazujem ti ovo poniženje kao zadovoljštinu za svoje grijehe ili grijeh".

- Kad znaš ili misliš da te tko gleda, onda se sjeti svojih grijeha osobito onih koji najviše ponizuju.

- Redovnik bolestan daje lip primjer ustrpljivošću i podložnošću starijima ne tužeći se a protivno čineći postaje mrzak. Kad je starijima povjerio svoju dušu zašto ne bi i tilo.
Ali se triba čuvati da bolest tila ne prouzroči bolest duše tj da bolesnik ne zaboravi što je te stane tražiti komode bez obzira na starijega itd.

- Zvanje u redovništvu ili svećeništvu od Boga je, pa bilo ono na sto načina. Ne smimo stoga reći: slučajno sam došao ovamo.

- Nije, naime, dosta da želimo da drugi časte Boga i da uživamo u onoj časti koju sam od sebe ima, već triba da ga i mi častimo osobito vršeći sa svoje strane njegovu Volju.

- Dok nešto radiš, dosta vremena to ne radiš. Npr kad učiš, često gledaš sad ovo, sad ono, pjevuckaš, prekidaš, iz kurioznosti čitaš naprijed, uopće zabavljaš se onim što ti za tada nije u programu. Od toga ti tolika šteta i danguba. Stoga uvaži ovu činjenicu i nastoj se toga običaja ostaviti. Biti će ti neugodno, ali ćeš vrijeme bolje iskoristiti. Ako ti, dok učiš ili što radiš, padne na pamet koje drugo pitanje ili uopće bilo što, ako to odmah tada ne moraš riješiti ili svršiti, ostavi ga za svoje vrijeme. Da ne bi to zaboravio, možeš ukratko zabilježiti, ali to neka bude sve!

- Svakako nastoj da opći ispit savjesti učiniš, zajedno s drugima čini ga brzo, ne dangubi, a onda proslijedi činiti posebni. Stoga redovito uvečer ostani u koru. Nastoj i poslije podne prije odmora taj posebni ispit ukratko obaviti.
Uvečer poslije konversavije svrati se u crkvu, izmoli nešto kratko, ostavi mjesto sebe uz Isusa svoje srce i svog anđela čuvara. Tu se pokaj, ako što pogriješiš u konversaciji. Došavši u sobu, uredi usta ako već nisi, pročitaj nešto o Gospi. Zatim odmah lezi tako da do 21.45 budeš nekako gotov. Prije nego ležeš, odredi sutrašnji program, i odredi jutarnju meditaciju i njom zabavljen usni . Ujutro ne dulji preko 04.30 ako nemaš poseban razlog. radije lezi ranije. Kod svega toga čuvaj se upadnosti.

30.09.2011. u 11:26 • 3 Komentara • Print • # • ^

subota, 24.09.2011.

Svjedočanstvo o fra Rafi Kaliniću

Sinj, 8. X.1943.



Mnogopoštovani Oče!


Javljam Vam suznim očima i rastuženim srcem da je Otac fra Rafo Kalinić; taj najbolji i najponizniji redovnik ovoga samostana, a možda i cijele Provincije ubijen i spaljen 24. rujna o. g. u kući Ivana Malbaše u selu Brnaze od njemačkih vojnih trupa.
Pokojnik je toga dana svojevoljno, bez ičijeg nagovaranja - čuvši da je jedan ranjenik u komšiluku Čarića na samrti, pošao u isto selo da ga naredi. Meni se je dakako javio prije polaska. Ja sam mu dozvolio poći na bolesnika, ali sve nekako sa neugodnošću, jer je u selu Brnazima toga dana bila vojna operacija, tj. prolaz njemačke vojske. To je bilo u dva sata popodne prema novome računanju. O. Rafo pošao je i ponio je sva sveta ulja u posudi tako i svetu pričest, ali tajno. Na početku sela, pošto je već kolona vojske njemačke cestom prolazila, morao se je zaustaviti i tu je u kapelici Srca Isusova klečao i molio oko po sata. Zatim je otišao bolesniku u Čariće. Istoga je naredio i s Bogom pomirio. Rekoše mi ukućani da se on nije ispovjedio ima blizu dvije godine. Ranjeni se nije mogao pričestiti zbog teških rana i teške besvjestice itd. O. Rafo nastojao oko sat vremena da ga pričesti, ali mu nije uspjelo. Zatim se je O. Rafo počeo vraćati kući.
Ivana Malbaše kuća u Brnazima je uz državnu cestu udaljena od Sinja oko dva i po kilometra. Kad je O. Rafo prema Sinju idući već mimoišao kuću, s donjeg obora iste kuće do polja zovnuo ga je neki njemački kapetan da dođe k njemu. O. Rafo se je povratio k njemu. Ovaj ga je legitimirao. Našao mu je zakonitu propusnicu. Pri tom je oduzeo O. Rafi posudu svetih ulja i zlatnu teku od pričesti. Sv. Oltarski sakramenat bio je tu. O. Rafo molio je kapetana da mu sve to povrati, ali ovaj nije htio. Izgleda da su sveta ulja razbačena bila, i da ih je O. Rafo kupio i habitom otirao polivena kamenja, a zlatnu teku kapetan je stavio sebi u džep. Na to ga je kapetan utjerao u prizemlje - konobu iste kuće. Iza nekoliko časova čuli su se hitci iz revolvera - pušaka. Malo kasnije kuća je zapaljena, vrata zatvorena, tu je i tijelo O. Rafe zapaljeno. To se je zbilo na 24. IX. 1943 od 4 - 5 sati poslije podne. Mi smo saznali za njegovu smrt na 25. IX. 1943. oko 6 sati ujutro. Isto jutro pošao sam na mjesnu njemačku komandu, da stvar raspitam. Nisam ništa jasno doznao, nego mi reče ljutito njemački general, kad sam mu rekao da se je zbio taj slučaj u Brnazima: "Ta tu su sve samo boljševici - komunisti - Rusija. " A uistinu onih dana bilo je pucnjave, osobito noću, u selu Brnazima na Njemce. Dozvolio mi je da ga potražim i pokopam. Tražio sam dva sata sa dva čovjeka, ali svugdje je bila vatra, dim i neraspoznavanje. To traženje bilo je u subotu na 25. IX. 1943. od devet do jedanaest sati. Vratio sam se bez uspjeha. U nedjelju večer javi mi jedan čovjek, Ivan Vlajčević, da je našao znakove izgorjelog O. Rafe. U ponedjeljak jutro na 27. IX. opet sam pošao da tražim. Našli smo nešto kostiju od O. Rafe. To sam skupio i skromno pokopao u našoj grobnici kod sv. Franje u malom kapselu. Na 6. X. našao se je na istom mjestu ubijstva sat O. Rafe. Opet sam na 7. X pošao u Brnaze da sve izvidim i premješam. Taj put našli smo komade od njegova habita, misničke kotice, molitvenika za bolesnike, jednu posudicu svetog ulja, fijube od šandalija, malene komade njegovih kostiju. Sve sam postavio u kutiju, pak ću i to sa ostalim ostatcima pokopati.
Izgleda da je onaj kapetan protestantske vjere. Za pravi uzrok kojega je on O. Rafu pogubio, dosada nijesam doznao.
Neki očevidci kažu da se je tom prigodom zauzimao o. Rafo za narod naš kod Njemaca, da blaže postupaju sa našim ljudima. Neki govore da je na cesti razgovarao sa četiri lica, a neki hoće da se je bio svratio u kuću Frane Malbaše. Drugi hoće da su Njemci u taj sat doznali da su im brnaški partizani poubijali nekoliko 5 - 6 njihovih sunarodnjaka, pak da su s toga pobisnili i sve s reda poubijali. Što bilo da bilo, onaj je kapetan O. Rafu potpuno nevino pogubio i spalio ga u najsvetijem poslu, dok je naime pohađao bolesnike, dijelio im svete sakramente i s Bogom ih pomirivao.
O. Rafo teške je muke podnio, ali blago njegovoj duši, jer je poginuo braneći sveta ulja i Presveti Oltarski sakramenat. To je drugi sveti i blaženi Tarzicije. O. Rafo često je pohađao Svetootajstvo dok je bio živ i dugo pred njim molio, osobito u večer poslije večere. Ispovjedio se je tri dana prije smrti. A inače je više puta išao sedmično na svetu ispovijed. Njegova smrt porazno je djelovala na svakoga i svakoga je u pojam ubilo što se ovo događa. Ko ga god spomene reče: Svetac je bio.

Njegova smrt veliki je udarac za Provinciju, ali uz ovaj samostan neizmjerno teži, budući da je O. Rafo bio uzor svake kreposti i uzor svećenika - redovnika. Njegovim gubitkom osjeća se u ovome samostanu velika duhovna praznina, ali u svjetlu vjere, njegov sveti život i mučenička smrt ima nas sve zadiviti i obradovati.



Fra Bernardin Topić
starješina samostana





( fra Rafo Kalinić )

24.09.2011. u 16:26 • 17 Komentara • Print • # • ^

petak, 23.09.2011.

Jedan običan dan

Danas je bio težak dan od jutra.. Želudac me cijeli dan muči. Taman kad sam krenula na pauzu dođe mi nezamislivo puno posla. I ostanem, odradim. Nikakva. Hodam okolo savijena tijela. Ne osjećam se dobro. Krenem konačno kući, ulazim u zgradu, pozdravim susjedu.
A ona me povrijedi riječima.... U mom odgovoru nema svađe ni objašnjavanja ali ostaje i dalje gorak okus u ustima. Osjećam u sebi ljutnju. Pitanje; Što je to s ljudima? A onda drugo; Jesam li ja preosjetljiva?
No, Bog uvijek nađe način podići me iz prizemnosti, iz nebitnosti. Na blogu @moji tragovi u pijesku pronađem pjesmu; Sav Tvoj.
Lagano prebiranje po žicama gitare uvodi me u pjesmu. A onda riječi;
Sve što san je bio u Tebi se ostvarilo.....
uzalud nije sav moj trud...
Vodiš mi korake dok uzdam se u Tebe....
i za svijet ja sam lud...
Kada se okrenem, naši pogledi spoje se...
i nestane muka, nestane bol...
U srcu ljubim Te, i vjerujem u Tebe,
Isuse, sav sam TVOJ, sam sam Tvoj....

Koža mi se ježi od ljepote. Moj pogled se izdiže iz nebitnosti...sve je tako prolazno.
Sve je tako nevažno ako podignem pogled iz same sebe i susretnem se s NJEGOVIM.
Dan više nije težak, ono sa susjedom postaje sitnica kao što i jest. Želudac mi neće odrediti raspoloženje.
Vraćam pjesmu upravo dok ovo pišem, slušam iznova, iznova. Ostavljam sve obaveze koje me čekaju kako bih upila još ove ljepote:

Kroz suza doline putovi vode me...
Nema tišine, nema mira,
Čini se pustinja, prepuna ljudima,
koje ništa više ne dira.....
Kada se okrenem, naši pogledi spoje se,
i nestane muka, nestane bol...
U srcu ljubim Te i vjerujem u Tebe,
ISUSE, sav sam TVOJ........
sav sam TVOJ....

23.09.2011. u 14:06 • 3 Komentara • Print • # • ^

srijeda, 14.09.2011.

Moj odgovor je DA

Ideš na Misu običnim, radnim danom. Nekog sretneš i pita te kud ideš, a ti zaobiđeš odgovor da te ovaj u srcu ne proglasi fanatikom. Ili kažeš, ali u srcu to činiš kolebljivo i nevoljko. To je zatajivanje Isusa.

Ovo sam dosta puta doživjela od same sebe. I bilo me sram što to činim. Suočavanjem s tim može se rasti. Obećati sebi; drugi put ću reći da idem na Misu. Žalosno jel da? Toliko riječi o Bogu...Oni koji su u vjeri pa čitaju što pišem znaju reći kako puno znam. Spominju čak i mudrost. Govore; da mi je takvo srce, da mi je ta mudrost. A u najobičnijoj situaciji ja sam obični miš. Na pitanje; Kud ideš, više sam puta zaobišla odgovor nego li sam rekla da idem na Misu. Zato, kad me tko pohvali dovoljno je pogledati se da mi ta pohvala ne bi značila ništa, osim srama što nisam ono što izgledam.

Tko nije vjeran u malome kako će biti da se zatraži više?



Petar je pobjegao, rekao; Ne poznajem tog čovjeka. Ali, taj čovjek koji je ujedno i jedini Bog, nije ga odbacio. Poznavao je Petrovu slabost i onda kad mu je rekao; Ti si stijena.

Isus je vidio koliko Petar može rasti. I na nama je rasti. Ne skrivati se od Boga, ne bježati i zatvarati oči jer bismo do sad već morali biti bolji. Zanemarimo to...Rastimo.

Sam od sebe čovjek ne može rasti. Potrebno je izlagati se svjetlu i suncu, hraniti se i piti. Svjetlo vjere, hrana, sunce i voda nalaze se u sakramentima. Bez Mise nemoguće je čuti glas koji tiho šapuće u savjesti, glas Božji koji želi nadjačati svijet u čovjeku, slabost u čovjeku. Ja sama ne bih prepoznavala svoje zataje. No, odlazeći na Misu srce mi se otvara za čuti što mi Bog poručuje. I jutros sam zahvalila Bogu koji me poziva da dođem na Misu...i koji mi pomaže da nadvladam lijenost koja bi me ostavila doma.

Idem na Misu običnim, radnim danom i neću to kriti ni pred kim. Više ne.

Čovjek mora donositi odluke i čovjek ih mora provoditi u djelo, ako se opredijelio za put kojim će ići. Zataja pokazuje koliko slijedim svoje odluke i opredjeljenja.

Zataja je u srcu, primjetna počesto samo njemu , ako hoćemo vidjeti, ako imamo hrabrost za suočavanje sa svojom nemoći i jadom.

Pitanje je hoću li, želim li...moj odgovor mora biti DA ili NE: Srednjeg puta nema.



Moj odgovor je DA.

14.09.2011. u 11:38 • 26 Komentara • Print • # • ^

ponedjeljak, 12.09.2011.

Na peronu

Život me upoznaje sa samom sobom. Bolje reći Bog, kroz nove, iznenadne situacije.
Otkrih u sebi stare rane kroz neke nove situacije. Nisam odmah shvatila da se radi o starim ranama. Tek osjećaji koje ne želim uznemiriše me a ja im potražih u svojim dubinama uzrok. I pronađoh opet djevojku od osamnaest godina, krhku i nesigurnu. Začuh opet; Ti ne vrijediš. Najgora si. Od tebe nikad ništa...Sjetih se riječi koje su dolazile odasvud, obrušavale se na mene.
Kad sam shvatila o čemu se radi, rekoh sebi; To je bilo prije nego li ti je Isus pokazao kako te ljubi i kako si mu važna. To je bilo prije nego li ti je objasnio u čemu leže vrijednosti. To je bilo prije i već dugo nije važno. To su tek uspomene na jedno teško razdoblje koje je možda pokrilo mnoge tvoje pogreške. I pustih opet prošlost da bude prošlost, a mir se ponovno spusti na mene.

Nakon kratkog vremena, mene, uzdrmanu novim događajima, prebačenu u neke nove uloge, zatekne sebičnost. Umjesto da suze svoje sakrijem kako ne bih opteretila onu koja odlazi, neprestalno sam pokazivala na svoju bol i samosažaljevala se. Njoj sam time htjela pokazati koliko je volim, a zapravo ju nisam puštala da ode bez osvrtanja.
Djeca odrastaju. Njihovo je da odu. Nesebična majčinska ljubav ne pokazuje na sebe, ne pita gdje sam ja, što će biti sa mnom. Njima je potreban majčinski blagoslov, i pogled pun nade.

Zakorači, kćeri bez straha u novi život...
Odveži konopce koji te drže za mene...Ja ih sa svoje strane odvezujem, jer ti ne možeš otploviti slobodno ukoliko te stežu konopci moje sebičnosti. Sebičnosti, da. To nije ljubav. To je JA, JA, JA.
Pogledala sam u svoju sebičnost jer me uznemiravala. Iznijela sam ju u ispovijedi. I začuh; Da, kćer odlazi. Ona te ostavlja. Tako treba biti. Pusti ju, jer neće biti sposobna ići naprijed ukoliko joj je pogled okrenut natrag. Neće biti usmjerena na svoj novi život kad dođu problemi, neće sazrijeti, nego će utrčavati u tvoj zagrljaj, u bijeg...
To je istina. Želim voljeti svoje dijete. VOLJETI. Ljubav je nesebična, ljubav ne zarobljava, ljubav pravi mjesta drugome, ljubav gleda da u drugome rastu zdravi osjećaji. Strah od gubitka ljubavi čini nas sebičnima. A u pravoj ljubavi straha nema. Moje dijete voljet će me onako kako se voli majka.


Na peronu života majka stoji i promatra vlak kako odlazi, mašući svom djetetu, s osmijehom i povicima; Sretno, sretno...
A kad vlak s perona ode i odvede kćer, majka tek tada pušta suzama da teku...
Kad isteku, ona diže svoju glavu, vraća osmijeh na lice, jer dijete je tamo gdje treba biti, i ona je tamo gdje treba ostati...obje u slobodi.....


Idi, kćeri moja, idi....Idi jer tvoje vrijeme dolazi.
Stojim na peronu, a ti...nasmiješi se, mahni mi i gledaj u put koji je pred tobom.

SRETNO, SRETNO!!!

12.09.2011. u 09:02 • 8 Komentara • Print • # • ^

utorak, 06.09.2011.

Svjedočanstvo ljubavi

- Mama, ja danas imam PUNIH šest godina, Marija je danas izjavila ponosno kad sam joj čestitala rođendan.
- Da, kćeri, imaš punih šest godina.

Njezino začeće podsjetnik mi je na najveći dar koji je prethodio tome. Marija nije najveći dar moga života. Nije to ni njezin brat, ni njezina sestra, iako su njih troje srca moga srca...iako njih troje kucaju mojim žilama, iako bih svoj dah dala za njihov svakog trenutka.
Najveći dar moga života koji sam dobila od Boga je dar vjere u Njega. Bez njega bila sam obezglavljena. U tom daru zasjali su svi ostali darovi, pa i dar koji sam primila prije šest godina, rođenje moje Marije.

Njezino začeće uslijedilo je nakon primitka dara vjere. Rekoh svom mužu kako osjećam da Bog želi da opet rodim. Pomolila sam se i rekla Bogu ako On to hoće, ja rado prihvaćam njegov dar...Nije dugo trebalo čekati, istog tog mjeseca nosila sam pod svojim srcem jedno novo srce. Bog je odabrao povjeriti mi nju, malu Mariju.
Kroz trudnoću puno sam bila u crkvi, i dijete je primilo puno Božjeg blagoslova. Svećenici su polagali ruke na moju glavu, primila sam i bolesničko pomazanje jer je porod bio rizičan. Naime, Marija nije u mom trbuhu bila u položaju glavom, nego zatkom. Nisam išla na okretanje djeteta koje mi je doktor preporučio pred kraj trudnoće. I sam je rekao da je to rizično u toliko visokoj trudnoći.
Ne znam jesam li već spominjala da sam trebala putovati u osmom mjesecu trudnoće za Lourd. Bezglav potez. Kad sam krenula po avionsku kartu, molila sam Gospu nek spriječi ako to nije dobro za dijete. Kad sam došla u agenciju, preuzmem kartu i gledam, tražim na njoj grešku...Na karti je stajao pogrešan datum povratka i karta je poništena a ja ostala doma. Hvala Gospi koja je unatoč mom nerazumnom postupku pomogla.

Kad sam čekala u bolnici šest dana da porod krene prirodnim putem, molila sam i uzdala se u pomoć Božju. Marija se rodila čudesno brzo i lako, bez ikakve pomoći doktora, na zadak. Ni ja ni ona nismo se mučile. Ni u jednom trenutku nisam posumnjala da će sve biti dobro. Nije bilo nikakva straha. Beba je bila svijetla, nije uopće imala crveno lice. Rodila sam nju puno lakše nego onih dvoje prije nje. Oporavak mi nije uopće bio potreban.

Jutros sam bila na Misi. Misli su mi išle prema Gospi. Kako je rođendan moje Marije proslavljen u subotu, zaboravila sam da ima PUNIH šest godina upravo danas. Na Misi nisam zahvaljivala za malu Mariju stoga. Stajala sam ispod četvrte postaje križnog puta. Podigla sam oči i gledala Isusa pod križem kako nježno pruža ruke svojoj majci, koja gleda u njega...Mislila sam o ljepoti Gospine duše koja nije bila bijesna, ogorčena, nego je samo trpjela sa sinom. Mislila sam zatim o ljepoti njezina tijela. Sjetila sam se riječi jednog prijatelja o Marijinu duhu i o ženama koje imaju njezin duh. Govorio je i o Evinu duhu i ženama koje imaju taj duh. Kroz život malo je u meni bilo Marijina. I danas se borim s tim Evinim duhom svaki dan.
Gospa je gledala u vječno i bitno. Nije ni bila svjesna ljepote svoga tijela, poput djece koja su prelijepa ali to je za njih nevidljivo.

Gledam pred bolnicom čovjeka kojem su noge zamotane u zavoje. Misa je u bolničkoj kapeli tako da sam tog čovjeka srela ispred, bio je u razgovoru s nekim. Njegove noge nisu cijele...
Tijelo je propadljivo, bilo lijepo ili ružno, cijelo ili hendikepirano. Za ovaj svijet ono je tek stan duše, i naš odnos prema njemu vodi nas naprijed ili natrag u duhovnom putovanju.

Svojoj maloj Mariji za ovaj i za sve sljedeće rođendane želim Marijin duh. Ništa joj više nije potrebno.

Ovaj post koji pišem na brzinu, jer moram dalje u trku dana, svjedočanstvo je jedne ljubavi. Ne moje prema maloj Mariji, nego Božje prema meni....prema svima nama...

Danas mislim o toj ljubavi, i svaki Marijin rođendan sjećanje je na veliki, najveći dar koji sam primila u životu. Iznad toga nema.

Rasti, Marijo...nasljeduj Gospu...mama će moliti za to...

06.09.2011. u 11:26 • 14 Komentara • Print • # • ^

Svjedočanstvo ljubavi

- Mama, ja danas imam PUNIH šest godina, Marija je danas izjavila ponosno kad sam joj čestitala rođendan.
- Da, kćeri, imaš punih šest godina.

Njezino začeće podsjetnik mi je na najveći dar koji je prethodio tome. Marija nije najveći dar moga života. Nije to ni njezin brat, ni njezina sestra, iako su njih troje srca moga srca...iako njih troje kucaju mojim žilama, iako bih svoj dah dala za njihov svakog trenutka.
Najveći dar moga života koji sam dobila od Boga je dar vjere u Njega. Bez njega bila sam obezglavljena. U tom daru zasjali su svi ostali darovi, pa i dar koji sam primila prije šest godina, rođenje moje Marije.

Njezino začeće uslijedilo je nakon primitka dara vjere. Rekoh svom mužu kako osjećam da Bog želi da opet rodim. Pomolila sam se i rekla Bogu ako On to hoće, ja rado prihvaćam njegov dar...Nije dugo trebalo čekati, istog tog mjeseca nosila sam pod svojim srcem jedno novo srce. Bog je odabrao povjeriti mi nju, malu Mariju.
Kroz trudnoću puno sam bila u crkvi, i dijete je primilo puno Božjeg blagoslova. Svećenici su polagali ruke na moju glavu, primila sam i bolesničko pomazanje jer je porod bio rizičan. Naime, Marija nije u mom trbuhu bila u položaju glavom, nego zatkom. Nisam išla na okretanje djeteta koje mi je doktor preporučio pred kraj trudnoće. I sam je rekao da je to rizično u toliko visokoj trudnoći.
Ne znam jesam li već spominjala da sam trebala putovati u osmom mjesecu trudnoće za Lourd. Bezglav potez. Kad sam krenula po avionsku kartu, molila sam Gospu nek spriječi ako to nije dobro za dijete. Kad sam došla u agenciju, preuzmem kartu i gledam, tražim na njoj grešku...Na karti je stajao pogrešan datum povratka i karta je poništena a ja ostala doma. Hvala Gospi koja je unatoč mom nerazumnom postupku pomogla.

Kad sam čekala u bolnici šest dana da porod krene prirodnim putem, molila sam i uzdala se u pomoć Božju. Marija se rodila čudesno brzo i lako, bez ikakve pomoći doktora, na zadak. Ni ja ni ona nismo se mučile. Ni u jednom trenutku nisam posumnjala da će sve biti dobro. Nije bilo nikakva straha. Beba je bila svijetla, nije uopće imala crveno lice. Rodila sam nju puno lakše nego onih dvoje prije nje. Oporavak mi nije uopće bio potreban.

Jutros sam bila na Misi. Misli su mi išle prema Gospi. Kako je rođendan moje Marije proslavljen u subotu, zaboravila sam da ima PUNIH šest godina upravo danas. Na Misi nisam zahvaljivala za malu Mariju stoga. Stajala sam ispod četvrte postaje križnog puta. Podigla sam oči i gledala Isusa pod križem kako nježno pruža ruke svojoj majci, koja gleda u njega...Mislila sam o ljepoti Gospine duše koja nije bila bijesna, ogorčena, nego je samo trpjela sa sinom. Mislila sam zatim o ljepoti njezina tijela. Sjetila sam se riječi jednog prijatelja o Marijinu duhu i o ženama koje imaju njezin duh. Govorio je i o Evinu duhu i ženama koje imaju taj duh. Kroz život malo je u meni bilo Marijina. I danas se borim s tim Evinim duhom svaki dan.
Gospa je gledala u vječno i bitno. Nije ni bila svjesna ljepote svoga tijela, poput djece koja su prelijepa ali to je za njih nevidljivo.

Gledam pred bolnicom čovjeka kojem su noge zamotane u zavoje. Misa je u bolničkoj kapeli tako da sam tog čovjeka srela ispred, bio je u razgovoru s nekim. Njegove noge nisu cijele,
Tijelo je propadljivo, bilo lijepo ili ružno, cijelo ili hendikepirano. Za ovaj svijet ono je tek stan duše, i naš odnos prema njemu vodi nas naprijed ili natrag u duhovnom putovanju.

Svojoj maloj Mariji za ovaj i za sve sljedeće rođendane želim Marijin duh. Ništa joj više nije potrebno.

Ovaj post koji pišem na brzinu, jer moram dalje u trku dana, svjedočanstvo je jedne ljubavi. Ne moje prema maloj Mariji, nego Božje prema meni....prema svima nama...

Danas mislim o toj ljubavi, i svaki Marijin rođendan sjećanje je na veliki, najveći dar koji sam primila u životu. Iznad toga nema.

Rasti, Marijo...nasljeduj Gospu...mama će moliti za to...

06.09.2011. u 11:26 • 0 Komentara • Print • # • ^

<< Arhiva >>

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.